Možda najbolje da pogledate filmić i čujete ptičice koje su još uvijek pjevale kad je srna izašla na 15 metara lijevo od mene kroz branjevinu... Imala je poveći trbuh pa će sigurno biti najmanje dva laneta više u lovištu uskoro... nakon nekih pola sata mljackanja na kuruzarniku nešto ju je poplašilo pred sumrak...
Za vašu informaciju ptice prestaju pjevati točno u 18:43... i da nije bilo onog stada ovaca u blizini tišina nakon toga bila bi gotovo savršena...
Oko sedam, već po debeloj mjesečini, počela je lomljava sa svih strana... kako mi je lovnik rekao da izlaze krmače s prascima i nazimci očekivala sam da će nakon silne lomljave izaći preko nekoliko komada pa sam nadobudno smišljala taktiku kako odabrati i koje nazime ili još bolje prasence s obzirom da sam dalekozor ostavila u ruksaku u autu večer prije pa mi se osmatranje sada činilo kao nemoguća misija...
Nakon napetog praćenja zvukova sa svih strana, okretanja na stolici lijevo-desno-nazad-naprijed... jer je lomljava svako malo bila jača s jedne pa sa druge strane... izađe mi s desne strane na manje od 15 m „crni vrag" (kako ga ti od milja zoveš) od svojih 80-tak i kusur kila i ostane stajati kraj drveta... gleda ravno u mene i lovi po zraku miris...
Mjesec s moje lijeve strane, črni vrag s desne stoji i ne mrda... vidim samo siluetu veliku, crnu i ne vjerujem očima kako se strašno tamnim čini na toj mjesečini...
Nakon pet minuta zamrznute slike, koje su mi se činile kao čitava vječnost, usudi se napraviti par koraka u kasu prema kuruzarniku i nakon toga u trk brže bolje preko mjesečinom obasjanog otvorenog dijela u zaklon grmlja gdje je kratko rovao i mljackao... pa uz kuruzu koju nije ni taknuo u kasu napravi polukrug i nastavi sad s moje lijeve strane provocirati mljackanjem i glasnim šljapkanjem s obzirom da je pola terena bilo pod vodom... i tako nekih 15tak minuta u branjevini, iz koje je ona srna u sumrak izašla, nastavi čeprkati i rovati po zemlji dok mu se zvuk šuljanja nije izgubio u daljini...
Kako sam sad prilično sigurna da je taj komad bio muški tako i u muškom licu pišem o tome kako me dotični vrag izigrao J
Pozicija je nevjerojatno dobra... prvi put sam sjedila na takvom „stolcu" i moram priznati da mi je osjećaj nenadjebivo bolji od svih čeka na kojima sam u ovom kratkom lovačkom stažu imala prilike sjediti bez obzira kako fancy i udobne one bile... ovo je neusporedivo jači doživljaj... čovjek osjeti sve... i hladnoću i sumaglicu i vlagu koja se spušta i polako zavlači kroz svaki sloj odjeće... i zvukove koji su oštri poput friško naoštenog noža... i mjesečinu koja se presijava u svakoj lokvici vode pod drugim kutem... i oprezno šuljanje fazana po tankoj ledenoj kori koja se već kao mraz počela loviti na busenima trave... a onda odjednom, nenadano, lepet krila i dva glasa pataka u daljini koji se u toj prekinutoj tišini čine tako snažnim i bližim... i onda opet tišina... mjesečina... sjene... još uvijek, tu i tamo, dalek bauk pokoje ovce... a još dalje dublji i ozbiljniji bauk poplašenog srnjaka...
I onda tišina... duuuga... još više vlage... zapuh hladnoće... bez daška vjetra...
Nos mi curi... i svako malo provjeravam na koju mi stranu strujanje zraka nosi dah.... u strahu da isti ne oda moju prisutnost u tom savršenom skladu prirode u kojemu se moja nazočnost čini tako savršeno nesavršenom...
Vibra poruke trgne me iz tog čarobnog svijeta pa pogledam na sat... prošlo je pola osam...
Pišem kolegici sms i molim ju da ostanemo još pola sata... ona ima bolju opremu pa joj se možda i posreći...
Kad odjednom s lijeve strane glasan šum... razabirem zvukove kasa... nije srna... čini se prevelikim za lisicu... srce i duša mi se pune onim predivnim osjećajem koji prati zvuk šaša koji šušti i smrznute trave koja puca pod težinom divlje životinje koja se probija sve bliže u mom pravcu... ponovo adrenalin... brojim otkucaje u vratnoj žili...
Ruke mi se smrznule... prste na nogama već duže ne osjećam... dah je sad već gust i bijel i sa svakim me izdisajem podsjeća da je vani stvarno jako hladno...
Vidim sjenu !!! no prebrzo je prošla između dva grma lijevo od kuruzarnika na 60tak metara... evo je opet... stoji... vidim samo obris klinastog tjela životinje koju čekam dva sata...
Namjestim pušku najtiše što sam mogla... tražim sliku kroz optiku... ne stoji više tamo...
No bez obzira koliko tiho se šuljala ova životinja ne može sakriti pravac svojeg kretanja... odaje ju svaka lokva i smrznuta travka... grmlje kroz koje se provlači... i mljackanje koje se čini tako neodoljivo privlačnim...
Ruje neko vrijeme iza drveta... vidim samo obris... i onda kratka tišina... nepomična... savršena... nakon koje polako u hodu izlazi ravno pred mene na pola puta od sjedalice i hranilišta te staje isto tako nenadano...
Gledam tu životinju... nešto najdivnije što sam ikada vidjela... tako je blizu... stoji u punom svojem sjaju i obasjana mjesečinom visoko dignute glave traži informacije, mirise ovaca koje joj nosi strujanje s lijeva, a koje i ja osjećam u svojim nosnicama...
Ponovo dižem pušku još svjesnija hladnoće koja me je na pola oduzela... tražim siluetu... puni mi se optika...
Slika koju neću zaboraviti dokle god sam živa...
Krmača od svojih 90-tak kila, guste duge dlake, ušiju velikih, naćuljenih, nosa visoko u zraku, napetog, punog trbuha, oprezna, ali sigurna u svoje nagonske osjećaje stoji nepomična i čini se na toj prosjeci, obasjana neprirodno jakom mjesečinom, tako nevjerojatno srebrnom da ne mogu vjerovati vlastitim očima i slici koja mi se nepovratno urezuje u pamćenje...
Srebrna svinja govorim sama sebi... srebrna svinja...
Ne dišem... ne mičem se... ne postojim...
Ponovo vibra... vraća me u realnost... tresem se od hladnoće... već se i sjedalica trese...
A svinja kao da je čula da sam se probudila iz tog budnog stanja sna te nastavi polako dalje „svojim poslom"... ruje kratko... mljašće... šušti... lomi... ponovo ruje... šljapka... i odlazi kroz branjevinu u svoj svojoj eleganciji i nedodirljivosti negdje u sigurnost sjene i gustiša dobro joj poznatog terena...
Pogledam sat... pola deset!!! ... moja draga prijateljica sjedi negdje u toj tišini i mraku ništa manje smrznuta od mene... mislim si kako me sigurno kune... i mojih pola sata... i pitam se kad je prije prošlo toliko vremena?! ... začarane minute pretvorile se u sate...
Silazim tiho... najtiše što mogu...
Polagano hodam prema cesti... i trudim se barem djelić svojeg nesavršenstva, ljudske neprilagodbe i nespretnosti prilagoditi onom savršenom stvorenju koje sam prije nekoliko trenutaka ispratila pogledom u gusto grmlje... negdje na siguran počinak...
Calisto13
