Jedna večeri u studenom zvoni mi mobitel. „Ovdje dr. Igor Tavčar, sokolar iz Slovenije. Zadužen sam da organiziram grupu sokolara s prostora bivše države Jugoslavije koja bi išla na internacionalni sokolarski festival, na kojemu će sudjelovati sokolari iz cijeloga svijeta“, predstavlja se čovjek, i nastavlja: „Raspitivao sam se za sokolare iz BiH i rekli su mi za tebe, jesi li zainteresiran da ideš? Festival je u Al Ainu, to ti je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima…“ A onda pitam ja njega kad se ide, tko ide, odakle se leti, gdje se slijeće, tko financira itd., itd. Vrlo smo se brzo dogovorili, a kako i ne bi kad se takva prilika pruža najvjerojatnije samo jednom u životu.

Na dan polaska, navečer autobusom putujem do Beograda, gdje se ujutro nalazim s Milenkom Aćimovićem-Aćimom i Hanijem Girgizom, koji predstavljaju Srbiju, i odatle svi zajedno zrakoplovom dalje za Dubai. U zračnoj luci u Dubaiu čeka nas vozač s limuzinom i vozi nas u Al Ain, gdje odsjedamo u hotelu i tamo se nalazimo s Ivanom Horvatom iz Hrvatske, Ognenom Polenakom iz Makedonije i Leom Zegom i Igorom Tavčarom iz Slovenije.

Drugi internacionalni sokolarski festival održao se od 10. do 18. prosinca 2012. u Al Ainu (Ujedinjeni Arapski Emirati). Grad se nalazi 130 km od Dubaia, duboko u pustinji, u prirodnoj oazi. Modernog je izgleda, širokih ulica, s mnogo zelenila i fontana kao da se ne nalazi u pustinji. Tu je i tvrđava Jahili Fort, koju njihovi šeici skupa sa svojim obiteljima već generacijama koriste kao ljetnikovac. Neki od njih u tvrđavi su se i rodili. Ovo navodim samo zato da se vidi kakvu su nam čast ukazali odobrivši da se upravo u toj tvrđavi održi ovaj golemi festival koji je okupio na tisuće sokolara iz 78 zemalja, sokolarski skup kakav svijet do tada nije vidio. Festival je bio podijeljen u dva dijela.

PUSTINJSKI KAMP
(od 10. do 14. prosinca)

Domaćini su se zaista svojski trudili u pustinjskom kampu pokazati nam sve što je vezano za život u pustinji. Svakodnevno, svakih sat vremena autobus je vozio od hotela do kampa i natrag. Kamp se sastojao od mnoštva većih i manjih šatora s različitim sadržajima: od šatora restorana, šatora za odmor i druženje i šatora sa sokolovima, do šatora za spavanje za one koji nisu bili smješteni po hotelima ili za one koji su htjeli provesti noć u pustinji. U kampu nas je dočekivao ples i pjesma njihova folklornog sastava, a nakon toga bismo se razišli po šatorima. Najviše smo se zadržavali ispred šatora sa sokolovima. Znajući vrijednost tih ptica, mnogi su ostali bez teksta s obzirom na njihov broj.

Vjerujem, ta će četiri dana koja smo proveli u kampu svima ostati u najljepšim uspomenama. Doživjeti tradicionalni lov sa sokolom u pustinji, jahanje deva, utrku salukija, utrku deva, utrku sokolova (pušta se da leti na vabak udaljen nekih 500 m, a brzina mu se mjeri radarom), promatrati način na koji oni treniraju svoje sokolove, a sve to uz kraljevski tretman, jedući svakodnevno razne delicije i družeći se sa svjetskim legendama sokolarstva, e to je nešto doista nezaboravno. Četiri su dana proletjela u trenu.

JAHILI FORT
(od 15. do 17. prosinca)

Četrnaestog prosinca vratili smo se u Al Ain i počeli pripreme za festival. Autobusima smo se prevezli do Jahili Forta i krenuli uređivati naš šator (zemlje bivše države Jugoslavije) posterima koje je pripremio organizator a na kojima su bile slike koje smo mu e-mailovima slali ranije, ali i posterima koje je radio Aćim, akademski slikar i koje smo donijeli sa sobom. Jahili Forte otvorio je svoja vrata za posjetitelje 15., 16. i 17. prosinca i tisuće je ljudi došlo vidjeti postave u šatorima i čuti iskustva od sokolara iz cijeloga svijeta. A svi su oni obvezno bili u svojim narodnim nošnjama.

Neki od šatora bili su prava remek-djela, s povijesnim eksponatima, slikama, sokolarskom opremom i uz stalnu videoprezentaciju pojedinih sokolara, klubova ili saveza. I pojedini nacionalni šatori bili su jednako zanimljivi, pogotovo oni u obliku jurte iz Kine, Mongolije, Kirgistana i Kazahstana, zatim oni u obliku indijanskih vigvama u kojima su bili Kanada i SAD, ili oni u obliku tradicionalnih arapskih šatora u kojima su bili domaćini. Osim nacionalnih šatora zanimljivo je bilo i u areni gdje su pojedine zemlje prezentirale svoje metode treniranja i lova i gdje su predstavljane pojedine vrste sokolova ili drugih ptica grabljivica i njihove mogućnosti. U jednome od šatora bilo je organizirano i natjecanje u umjetničkim slikama i fotografiji, sve s jednom temom – ptice grabljivice.

Vrhunac svega bilo je zatvaranje „Grand parade“. Nacionalne delegacije, jedna za drugom, svaka sa svojom zastavom, uz najavu i ovacije publike, izlazile su pred posjetitelje. Sokolari iz cijeloga svijeta pod nacionalnim zastavama, a opet svi pod jednom zajedničkom – zastavom ljubavi prema sokolarstvu, došli su pokazati da je sokolarstvo uistinu svjetska nematerijalna kulturna baština, kakvom ju je proglasio i UNESCO.

Izvor: HOOP broj 81 | Napisao Perica Dodig