Sokolarenje kao tradicionalna lovna disciplina ima svoju bogatu i dugu povijest. Govoreći o sokolarenju, teško je ne spomenuti njegovu ulogu i značaj u razvoju čovječanstva, lovstva, lovne kinologije, kulturnih vrijednosti te zaštite prirode i ptica grabljivica uopće. Točno vrijeme nastanka sokolarenja nije poznato.
Podaci o prvim tragovima sokolarenja potječu iz Kine. Japanski pisac Ahizato Pito 1808. godine izvještava da su prvi sokolovi za sokolarenje poklonjeni kineskoj princezi iz dinastije Hiu oko 2200. godine prije Krista. Britanski bibliograf Harting spominje prve reljefe na ruševinama Khosabada koji prikazuju sokolarenje.
Takvi, i mnogi drugi slični podaci potvrđuju činjenicu da sokolarenje potječe sa dalekog istoka.
U Europu sokolarenje dolazi sa germanskim plemenima. Vladar Frederich II. od Hohenstaufena, smatra se ocem modernog sokolarenja na zapadu. Njegova knjiga De Arte Venandi cum Avibus - Umjetnost lova sa pticama grabljivicama je temelj današnjeg suvremenog sokolarenja i velikog dijela ornitologije. U to vrijeme Frederich II. šalje svoje najodanije sluge u različite dijelove zemlje, te oni proučavaju život ptica i donose mu rezultate koje je on uspoređuje i istražuje.
Sokolarenje je također odgovorno za donošenje prvih zakona o zaštiti ptica grabljivica. Henrik VII. od Engleske, zaštitio je gnijezda jastrebova, a svako nepoštivanje zakona kažnjavao je zatvorom ili smrću.
Tragovi sokolarenje i njegove popularnosti nalaze se i u mnogim literarnim djelima. Tako se u Shakespeareovim djelima nalazi mnoštvo metafora vezanih za sokolarenje, a sokolarenje je u Tudorovskoj Engleskoj bilo jednako popularno kao što je danas nogomet.
Na Balkanski poluotok su veličanje ptica grabljivica, njihove ljepote i vještine lova donijeli Iliri, od kojih ga kasnije preuzimaju Kelti.
Dokaz tome je i arheološki nalaz prstena iz Ribića s prikazom psa koji u zubima drži zeca, a iznad njih leprša sokol. Ovo je ujedno i jedan od dokaza da je prakticiranje sokolarenja od početka, pa sve do danas, bilo nezamislivo bez lovačkog psa.
U povijesti su pojedine pasmine pasa, kao što je mađarska vižla, ciljano stvarane za svrhu sokolarenja. Kao prsten iz Ribića, i mnoge druge minijature i slike prikazuju lovce sa sokolovima i njihovim psima, a svaki od njih pridaje jednaku pažnju sokolu i psu.
Takva uska i jaka povezanost između sokolarenja i kinologije zadržala se je sve do danas.
Miješanjem Ilira i Kelta te prožimanjem njihovih kulturnih utjecaja sokolarenje se usavršava, te postoji pretpostavka da se sokolarenje iz središta Balkanskog poluotoka proširilo dalje na Sjever i u ostale dijelove Europe.
U Hrvatsku je sokolarenje prodrijelo vrlo rano. Dokaz tome je što su kraljevi iz narodne dinastije držali na dvoru posebnog velikodostojnika-župana sokolara, te su najbolji lovci među sokolovima plaćeni suhim zlatom.
Veliki poklonik sokolarenja bio je bosanski knez i splitski herceg Hrvoje Vukčić - Hrvatinić, koji u svom glasovitom Misalu pisanom glagoljicom, na jednom od dvanaest minijatura prikazuje sokolara sa sokolom na ruci.
Nadalje, tijekom 18. stoljeća sokolarenje u Evropi gubi na značenju zbog razvoja vatrenog oružja, te je ograničeno na svega nekoliko zemljovlasnika koji su nastavili njegovati tradiciju lova sa sokolovima. Ljudi koji su u to doba najviše zadržali i njegovali sokolarenje bili su Englezi. Osnivanjem nekoliko sokolarskih klubova u Engleskoj, započeta je renesansa sokolarenja u Evropi, Americi i Africi.
Od pedesetih godina dvadesetog stoljeća na ovamo, sokolarenje ponovno doživljava svoj procvat i uspon. Tako Međunarodna konvencija za zaštitu ptica, potpisana u Parizu 18.10.1950., u 7. Poglavlju navodi i posebne iznimke kod upotrebe ptica grabljivica u interesu sokolarstva.Danas seo sokolarenju u Evropi brine 25 od 27 zemalja članice Evropske Unije gdje je sokolarenje dio tradicije i kulture, a dvije se članice trenutno usuglašavaju oko detalja za ponovno oživljavanje sokolarenja. U Republici Hrvatskoj je sokolarenje regulirano Zakonom o lovstvu te se legalno provodi i prakticira, a nadamo se da će Hrvatska isto tako postati evropska članica koja će odnjegovati taj dio kulturnog naslijeđa.
Važno je spomenuti da tih dvadeset pet zemalja članica Europske Unije gdje se prakticira sokolarenje, priznaje minimalni ekološki utjecaj sokolarenja i lova s pticama grabljivicama na populaciju divljači, te sokolarenje smatra velikim rezultatom uloženog truda, vremena i rada koje iziskuje uzgoj i školovanje ptice grabljivice. Zbog toga neke od tih zemalja čak i produžuju ili ranije započinju lovnu sezonu za sokolare i sokolarsku divljač. Međunarodno vijeće za lovstvo i očuvanje divljači (CIC) smatra da je sokolarstvo dio naše kulturne baštine i prošlosti, te ga zato njeguju gotovo svi narodi Evrope. Isto tako CIC i IAF (Međunarodna organizacija za sokolarenje i zaštitu ptica grabljivica) 2004. godine potpisuju sporazum o koaliciji, sa ciljem suradnje i podrške između sokolara i lovaca u cijelom Svijetu.
28. kolovoza 2005 CIC i IAF su također započele suradnju sa UNESCOM, i to sa ciljem stavljanja sokolarenja pod UNESCO-vu zaštitu kao Dio neizmjerno važne svjetske kulturne baštine (Intangible World Heritage) koje je prihvaćeno od strane UNESCA i postupak prihvaćanja je u tijeku. Ujedno, valja napomenuti, da prema dosadašnjim istraživanjima IUCN-a, Međunarodne organizacije za očuvanje prirode i potrajno gospodarenje, sokolarstvo spada u najbolji primjer ekološki prihvatljivog potrajnog i neškodljivog korištenja prirode. Razlog tome je što sokolarenje iziskuje veliku motivaciju pojedinca i njegovog slobodnog vremena, te razvoj znanja i učenja koji su potrebni za njegovo prakticiranje kroz aktivnu zaštitu ptica grabljivica i čitave prirode uopće.
Slika 1. U srednjem vijeku sokolarenje je bio lov plemića i kraljeva te se je točno znalo koji pripadnik određenog sloja smije loviti sa određenom pticom grabljivicom.
Slika 2. Drevna sokolarska kapica pronađena u grobnici faraona.
Slika 3. Sokolarska rukavica iz razdoblja prije Krista.
Slika 4. Jastreb i pas kao nerazdvojni tim, a sokolar kao pasivni promatrač.
Slika 5. Sokolarski tim!
Slika 6. Sokolarenje zahtjeva mukotrpan rad od uzgoja ptica grabljivica preko svakodnevnog treninga do uspješnog sokolarenja.
Viktor Šegrt, mag. šumarstva
predsjednik Hrvatskog sokolarskog kluba
