Ovaj veliki čupavi pas je vjerojatno potekao od bloodhounda i francuskih grifona.
Vidraš je stvoren za lov na vidru (na engleskom otter) Njuh mu je tako osjetljiv da u zoru može osjetiti vidru koja je tokom noći izašla u rijeku. Tada se, bez straha od hladnoće, baca u vodu u potrazi za svojim plijenom.
Vidraš je hrabar i izdržljiv lovac, veseo, razigran, privržen i vjeran kućni ljubimac.
Ovaj prilično veliki pas, zdepast i čvrst, ima široku, lijepo oblikovanu glavu zaraslu u dlaku. Njuška, dugačka i četvrtasta, ima snažnu vilicu sakrivenu debelim opuštenim žvalama.
Dugačke viseće uši prekrivene su dugom dlakom. Prsni koš je širok i dubok. Rep nosi veselo. Dlaka je oštra, jaka i razbarušena, zbijena, u osnovi postavljena vunastom zaštitnom podlogom. Dozvoljene boje su boja pijeska, boja pijeska prošarana crnom i boja pijeska sa crnim plaštom.
Moguće je da je rasa potekla iz Francuske, pošto prilično podsjeća na starofrancuskog vandejskog psa. Druge rase za koje se vjeruje da u imale ulogu u razvijanju ove rase bili su Velski terijeri, krvoslednici ili vodeni španijeli.
Koji god da su genetike, vidraši su popunili jedinstveno mjesto kao lovci na vidre u Engleskoj zbog čega se najviše povezuju sa ovom zemljom.
Kralj John je imao prve dokumente vidraša 1212. godine. Rasa je bila uspješna u pronalaženju vidara koje su ubijale ribe u lokalnim potocima.
Tada bi pratili vidru do njene jazbine i lajali kada bi je locirali. Lovci bi zatim poslali male terijere da ubiju vidru. Lov na vidre nikada nije spadao u omiljene sportove, budući da je nedostajala oprema poput one za lov na lisice, i održavalo se u vlažnim i neugodnim klimatskim uvjetima.
Ipak, ovaj sport je dostigao svoj vrhunac u drugoj polovini 19. stoljeća, kada je preko 20 grupa pasa lovilo u Engleskoj. No, ova praksa je izblijedjela nakon Drugog svjetskog rata.
Prvi vidraš koji je došao u Ameriku početkom 20. stoljeća je ubrzo registriran u Američkom kinološkom klubu.
Ljubitelji vidraša su posebno odlučili da rasa zadrži svoje funkcionalne karakteristike, a da ne podlegnu praksi sređivanja ili iskušenju uzgajanja isključivo kao izložbenih pasa
Iako je ova praksa održala pravi tip vidraša, rasa nikada nije bila naročito popularna u svojstvu izložbenih pasa ili ljubimaca.
Usprkos činjenici da je vidraš jedna od najstarijih engleskih rasa, također je i jedna od najrjeđih u Engleskom kinološkom klubu kao i u Američkom kinološkom klubu, i zapravo je na rubu istrebljenja.
Vidraš spada u pse kojima je potrebna svakodnevna fizička aktivnost na otvorenome prostoru. Imaju glasan, melodičan glas. Krzno vidraša zahtjeva samo tjedno četkanje ili češljanje. Možda će biti nezaobilazno češće pranje brade. Urednost nije jedna od vrlina vidraša; a njihove velike, dlakave šape često zadržavaju prljavštinu i blato, dok duga dlaka oko usta može zadržati vodu ili hranu. Vidraši mogu spavati na otvorenome u umjerenim do niskim temperaturama, dokle god imaju topli, suhi krevet.
• Porodica: Goniči
• Zemlja : Engleska
• Prosječna veličina mužjaka: Visina: 60-67 cm
Težina: 36-52 kg
• Prosječna veličina ženke: Visina: 57-65 cm
Težina: Nešto lakša od mužjaka
• Životni vijek: 10 – 13 godina
