Zemlja porijekla: HRVATSKA
UPOTREBA:
Lovački pas, pas za pratnju, obiteljski pas, kao i pas prikladan za različite namjene.
FCI Klasifikacija:
Skupina 6 - GONIČI, KRVOSLJEDNICI I SRODNE PASMINE
Sekcija 3 Srodne pasmine / bez radnog ispita
KRATKI POVIJESNI PREGLED:
Porijeklo dalmatinskog psa zasnovano je na slikama i zapisima iz crkvenih kronika 16. – 18. stoljeća.
Prikazi dalmatinskog psa pronađeni su na oltarnoj slici «Majka Božja s Isusom i anđelima» u crkvi Gospa od Anđela u mjestu Veli Lošinj, otok Lošinj, Hrvatska koja potječe iz 1600.-1630., te freske iz Zaostroga, Dalmacija, Hrvatska.
Iz toga proizlazi da je porijeklo dalmatinskog psa u istočnom dijelu sredozemlja naročito u povijesnoj provinciji Dalmacije.
Prvi opisi dalmatinskog psa pronađeni su u Đakovačkoj biskupiji Đakovo, Hrvatska u zapisu biskupa Petra Bakića iz 1719., te zapisu Andreasa Keczkemetya iz 1737. gdje je pas nazvan latinskim imenom «Canis Dalmaticus» te navedenom visinom od 4-5 «Spithamusa». Thomas Pennant u svom djelu «Synopsis of Quadrupeds» iz 1771. opisao je ovu pasminu kao samostalnu i nazvao ju «Dalmatian», te naveo da joj je domovina Dalmacija.
Thomas Bewick 1790. naziva ovu pasminu «The Dalmatian or Coach Dog». Prvi (neslužbeni) standard sastavio je englez, Vero Shaw 1882. koji je osnivanjem «Dalmatian Club» u Engleskoj 1890. pretočen u prvi standard.
FCI objavljuje prvi standard za dalmatinskog psa 07.04.1955. pod nazivom «Dalmatiner Jagdhund» - Dalmatinski gonič.
OPĆI IZGLED:
Glava mezocefalna, prizmatičnog oblika, sa visećim uškama. Tijelo pravokutnog oblika, snažno, mišićavo sa karakteristicnom markantnom točkastom obojenošću. Gibanje mora biti elegantno. Razlika u spolovima mora biti izražena.
VAŽNE PROPORCIJE:
Dužina tijela: Visina grebena = 10 : 9
Visina lakta 50 % visina grebena
Visina skočnog zgloba je 20 - 25 % visine grebena
Duljina glave oko 40 % visine grebena
Duljina lubanje : duljina gubice = 1 : 1
PONAŠANJE / TEMPERAMENT ( NARAV ):
Mirne je ćudi, prijateljski raspoložen, nije plah niti suzdržan, bez ikakve nervoze ili agresivnosti. Po naravi dalmatinski psi su vrlo živahni, blagi, vjerni, samostalni i vrlo lako odgojivi. Izrazito voli vodu i kretanje u prirodi. Ima izražen nagon goniča.
Dalmatinski pas je pasmina koja je pravi dragulj u kinološkom svijetu. To je vidljivo u svim njegovim odličnim osobinama: ljepota ukupnog izgleda, elegancija u kretanju, sklad tjelesnih proporcija, plemenito držanje i ponašanje, poletnost koraka i brzina. Živahnog temperamenta, stabilnog i dobroćudnog karaktera, inteligentnog izraza, lako ih je dresirati budući da su sposobni prilagoditi se raznim uvjetima. U prošlosti bili su koncentrirani u Dalmaciji i proširili su se po svijetu zahvaljujući brodovima koji su isplovljavali iz Dubrovnika, čija je flota trgovačkih brodova u to vrijeme bila jedna od najjačih u svijetu - tako su se dalmatinski psi udomaćili u mnogim zemljama. Atraktivna vanjština zahvaljujući bijeloj pozadini s crnim ili smeđim pjegama raspršenima po cijelom tijelu podsjeća izgledom na dalmatinske stijene. Budući da su podesni kako za djecu, tako i za odrasle i starije ljude, omiljeni su u gotovo svim zemljama u svijetu.
Dalmatinski pas - Canis dalmaticus-najpoznatija je hrvatska autohtona pasmina pasa u svijetu. Oduvijek je poznato da su nazivi pojedinih pasmina davani po pokrajinama gdje su pasmine uzgojene i/ili uzgajane, ili po narodima, a manje po pojedincima koji su ih prvi uzgojili, uzgajali ili duž'e vrijeme posjedovali. Tako je i dalmatinski pas dobio ime po pokrajini Dalmaciji, odnosno po narodu Dalmati. Dalmatinskog psa nazivali su različitim imenima, tj. prema tome gdje se zadržavao i kuda je prolazio u društvu određenog naroda: egipatski, turski, indijski ili bengalski, španjolski, francucki ili galski,talijanski, harlekinski, mali danski pas, dubrovački goni, dalmatinski ptičar, itd.
Slike psa koji sliči dalmatinskom psu nađene su u grobnicama egipatskih faraona, ali je taj pas više sličio hrtu nego goniču. Iz Egipta se taj pas proširio preko Male Azije i Grčke u rimsku Dalmaciju gdje gaje narod Dalmati oblikovao za svrhu koja im je bila potrebna. Tako je pas poprimio izgled goniča sitne divljači, služio je kao pas čuvar, a prilagodba bijele boje sa crnim i jetreno smeđim točkama ostala je stabilnom zbog potrebe uklapanja u okoliš, jer se pas čini nezamjetljivim u sjeni lišća na bijelom kamenu. Zbog njegovih radnih sposobnosti kao čuvara i psa goniča i ptičara, još su ga Kelti preko Francuske proširili dalje do Engleske. Najviše su ga proširili dubrovački pomorci, koji su između 1274. do 1806. imali preko 50 konzulata pa čak i u Indiji, a kojima je dalmatinski pas bio predmetom trgovine, razmjene i poklona zbog svoje posebne ljepote i radnih sposobnosti. Prema tadašnjim društvenim prilikama visoko-dostojanstvenici su ih uzgajali a kako su zbog obaveza službovali i na području Slavonije i tamo su ga proširili. Tako je već 1374. biskup Petar Horvat zabilježio opis pasa koji su obilovali u Hrvatskoj, a medu njima i opis dalmatinskog psa: "visok 4-5 pedlja, bijele kratke dlake sa okrugljastim mrljama po tijelu promjera 1-2 prsta crne, rjeđe i smeđe boje: Iz tog doba (1360) u kapelici Santa Maria Novella u Firenzi nalazi se na freski lik dalmatinskog psa, a kojeg je Dominikanski red u Italiji zvao Božji pas - Domini Canes. Godine 1719. Đakovaćki biskup, Petar Bakić citira biskupa Petra Horvata, a 1737. Andreas Keczek- maty, upravitelj također piše o tim psima. U 16. st. Đakovačka biskupija je imala uzgoj od oko 400 umatičenih dalmatinskih pasa koji su uzgajani za pratioce konjanika, gdje su uz biskupa Jurja Palinu sudjelovali u bici na Mohačkom polju. S obzirom da su Turci postigli pobjedu, odveli su sa sobom i dalmatinske pse. U 18. st. na području Dalmacije u franjevačkom samostanu u Zaostrogu (oko 1750) nepoznati autor naslikao je Posljednju večeru sa likom lijepog dalmatinskog psa. U Dalmaciji su dalmatinski psi također služili kao čuvari na granici prema Turskoj Bosni, da bi kasnije bili pratioci Senjskih uskoka i Morlaka. (S obzirom na svoju široku mogućnost primjene u radu, dalmatinski pasje u Engleskoj dobio i naziv pas za kočije - coach dog jer je uporno trčao ispod kola ili uz jahače. Ta njegova sklonost trčanju neposredno iza konjskih kopita istraživana je i 1940, na Harvard Univer-sity i utvrđena kao nasljedna osobina te pasmine.) U 19. st. kod nas slavonsko i dalamatinsko plemstvo koristi lik dalmatinskog psa za obiteljske grbove: Menis von Salvaner, De Jaconga, Ascanio Guadagna, itd. Zbog stabilnog karaktera i srčanosti dalmatinske pse koristila je za prijenos pošte i osobnog snabdijevanja vojnika 89. Division US Army u II Svjetskom ratu. U Americi je taj pas zbog istih karakteristika bio i pratilac vatrogasnih kola, a u novije vrijeme u Njemačkoj ga zbog oštrine njuha i upornosti traženja koriste i za spašavanje ljudi iz ruševina poslije potresa. Njegov oštar nos kvalificirao ga je kao vrsnog goniča i ptičara. Zbog sve većeg korištenja, dubrovački Božo Banac iz Cavtata uvozi dalmatinske pse iz Engleske koja ga je postavila kao pasminu i unaprijedila njegov izgled.
Tako već u Hrvatskoj opisi dalmatinskih pasa datiraju iz 14. st. oni sve do 19. st. Su standardizirani kao pasmina. Thomas Bewick u "History of Quadrupeds" (1791) liku i opis daje ime dalmatinski pas -matian - toj pasmini. (Vero Shaw u "The ik of the Dog" (1882) daje neslužbeni s i numerički standard dalmatinskog psa aglašava da je Dalmacija njegova movina. U knjizi "Dogs of British Is-ids" (1886) J. H. Walsh uključuje opis Imatinskog psa i numerički standard. Taj mdard i opis su uključeni u službeni stan-urd te pasmine 1890. kada je osnovan i prvi pasminski klub i to u Englaskoj. U Americi je prvi pasminski klub osnovan 1905, a u Njema koj 1920. godine. Bivša Jugoslavija ve 1948. godine predlaže Međunarodnoj kinološkoj federaciji - FC1 - standard i najavu za autohtonu pasminu dalmatinski gonič pod nazivom dalmatinac, a koji standard je tek 1955. godine prihvačen pod nazivom dalamatinac - FCI 153. Nekorištenje dalmatinskog psa u lovu rezultiralo da na traženje bivše Jugoslavije odlukom FCl-a po kojoj se ta pasmina prebacila u rodovnu knjigu nelovnih pasa IX (psi za pratnju i društva) - podskupinu VII. Da je dalmatinski pas kinološki interesantan pokazuje i donošenje novih numeričkih vrijednosti za pasminu i novih standarda koji pokazuju da se u Evropi i Americi bave tom pasminom, ime zemlje porijekla mijenja se u Centralno Mediteransko područje a patronat preuzima FCI. Aktivnošću Kluba u 1993.godini organiziran je posjet presjednika komisije za standarde FCl-a zbog utvrđivanja autohtonosti dalmatinskog psa i priznavanja Republike Hrvatske, odnosno Dalmacije za zemlju porijekla. To je uslijedilo 13.12.1993. ali je patronat ostao Međunarodnoj kinološkoj federaciji - FCI, koja je u rujnu 1994. potvrdilatakav standard za dalmatinskog psa. HKPDP "Dalmatinac" je u znak zahvalnosti Ratimiru Orbanu orgnizirao 1994. na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu izložbu "1. Memorijal Ratimir Orban" Izložbu autohtonih pasmina pasa sa dodjelom CAC kandidature.
Izvor: dr.sc. Đurđica Stubićan, Veterinar 39, 1996.
