Ples s vukom i risom

Naišli smo na čopor od šest vukova. Primijetili su nas, ali nisu pokazivali nikakvu agresivnost jer su bili zabavljeni hranjenjem. Istina, stalno su nas držali na oku i bili vrlo oprezni. Korak po korak, s puno zastajkivanja, sam se približio. Nisam osjećao strah, već samo zadivljenost pred njihovom snagom, prirodnošću i ljepotom, govori Goranin Željko Stipeć.

Stvarajući svoje remek-djelo ovjenčano Oscarima, film »Ples s vukovima«, američki režiser i glumac Kevin Costner ponajprije je želio prikazati nužnost što većeg poštovanja prema prirodi i suživotu s njom.

Takvo poštovanje i veliku ljubav iskazuje i Željko Stipeć, Goranin koji također »pleše s vukovima«, ali s kamerom. Poštaru i stanovniku Starog Laza, naselja nadomak Ravnoj Gori, ljubav i specijalnost su fotografije životinja, naročito onih najvećih - vuka, medvjeda i risa. Uspješno snimiti vuka, a posebno risa smatra se vještinom, a Željko je jedan od malobrojnih koji se time bavi u Hrvatskoj. Radove objavljuje u specijaliziranim časopisima.

Medvjed	Vuk	Ris

- Nikada nisam siguran hoće li ili ne životinja doći pa svaki moj odlazak u šumu prije svega znači višesatno čekanje. Prosječno je to 3-4 sata, a rekord mi je sedam sati. Sve to vrijeme moram provesti potpuno miran, bez naglih pokreta i smješten suprotno od smjera vjetra. Prekrasni su trenuci kada se priroda počne »buditi« pa se iz minute u minutu sve bolje čuje pjev ptica. Ako je dan i ljeto, onda svemu tome treba dodati i zelenilo, mirise šume i bilja - sve u svemu jedan čudesan doživljaj. Ponekad sam toliko miran i tih da mi ptice priđu toliko blizu da ih ne mogu dobro ni fotografirati, priča zaneseno Stipeć.

Najdraži »trofej« mu je - vuk.

»Najbolje slike vuka napravio sam pred nekoliko godina nakon što sam jedno jutro gotovo slučajno na rubu šume ugledao vuka. Odlučio sam predvečer iznova otići. Tamo je bio čopor od šest vukova koji su na tom mjestu naišli na leš neke životinje. Već sljedeće večeri u društvu svog sina Ante i prijatelja Željka Lakotića, krenuo sam na to mjesto. Primijetili su nas, ali nisu pokazivali nikakvu agresivnost jer su bili zabavljeni hranjenjem. Istina, stalno su nas držali na oku i bili vrlo oprezni. Korak po korak i to s puno zastajkivanja sam se približio. Nisam osjećao strah, već samo zadivljenost pred njihovom snagom, prirodnošću i ljepotom.

Taj doživljaj najdraži mi je od svih mojih foto-lovova i tih tridesetak minuta provedenih u njihovoj blizini nikada neću zaboraviti, govori Stipeć koji je nakon toga još niz puta bio u prilici susresti ovu prekrasnu zvijer, ali nikada više u čoporu, a snimanje mu je uspjelo još samo dva puta.
Čak je i teže nego vuka, tvrde lovci i stručnjaci za lovstvo, a potvrđuje i Stipeć, fotoaparatom uhvatiti risa.

Željku je to uspjelo svega jednom. »Šećući šumom naišao sam na lišćem pokrivene ostatke srne. Znao sam da na taj način svoju hranu čuva ris i odlučio sam pričekati. Smjestio sam se na drvo i nakon sat-dva čekanja ugledao prekrasnog velikog risa kako polako prilazi pokrivenom plijenu. Kad sam počeo slikati, blic mog aparata privukao je njegovu pažnju, ali nije stao sve do trenutka dok nisam maknuo fotoaparat i pokazao mu lice. Tada je stao i polako se, natraške, počeo vraćati prema rubu šume gdje ga je čekao drugi ris. Fascinirao me. Iz načina na koji se povlačio vidjelo se da nije riječ o strahu, već o oprezu, priča Stipeć.

Autor: Marinko KRMPOTIĆ / Izvor: Glas Istre