Nastavno na učestalost prometnih nesreća naletom automobila na divljač na javnim cestama te nastavno na pitanje dužnosti/obveze lovovlaštenika glede preuzimanja stradale divljači s javnih cesta ističemo kako slijedi:

I Sukladno članku članku 4. Zakona o lovstvu (Narodne novine 140/05, 75/09, 153/09, 14/14 i 11/16) Divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.

Sukladno članku 3. Zakona o cestama (Narodne novine 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14) Javne ceste su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske.

Nastavno, na javnim je cestama zabranjeno ustanovljenje lovišta te posljedično lovoovlaštenik na javnim cestama ne smije provoditi mjere i radnje propisane Zakonom o lovstvu. Također, sukladno članku 11. Zakona o lovstvu javne su ceste najčešće granice ustanovljenih lovišta.

Dakle, javne ceste nisu dijelovi lovišta te je na istima lov zabranjen kao i provođenje bilo kojih od mjera i radnji propisanih Zakonom o lovstvu.

II Isto tako, člankom 73. Zakona o lovstvu je propisano kako Ulovljena, ranjena i uginula divljač te njezini dijelovi pripadaju lovoovlašteniku, ako prema lovnogospodarskoj osnovi uzgaja tu vrstu divljači u lovištu, a na površinama izvan lovišta pripada osobi koja provodi zaštitu divljači na tim površinama.
Iz citirane zakonske odredbe je razvidno kako divljač i njezini dijelovi postaju vlasništvo lovoovlaštenika tek od trenutka njezina odstrela ili pronalaska uginule divljači, i to sve u lovištu dok na površinama izvan lovišta ranjena/uginula divljač te njezini dijelovi pripadaju osobi koja provodi zaštitu divljači na tim površinama.

III Nadalje, člankom 102. Zakona o veterinarstvu (Narodne novine 82/13 i 148/13) je propisano da su jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb dužni osigurati sakupljanje i propisno zbrinjavanje lešina životinja i ostalih nuspojava s javnih površina te snose troškove rečenog postupanja. Kako Zakon o veterinarstvu govori općenito o „životinjama“, to smatramo kako se navedena zakonska odredba odgovarajuće odnosi i na divljač.

IV Zaključno, napominjemo kako lovoovlaštenici često preuzimaju stradalu divljač s javnih cesta te lešine stradale divljači zbrinjavaju isključivo zbog dobre lovačke prakse budući da se u konkretnim slučajevima ipak radi o stradaloj divljači pa na strani lovoovlaštenika u tim slučajevima postoji dobra volja i „moralna potreba“ za takvim postupanjem.

Nastavno na sve navedeno, a obzirom na učestalost prometnih nesreća naletom automobila na divljač na javnim cestama te uzimajući u obzir da se činjenica da lovovlaštenici preuzimaju stradalu divljač s s javnih cesta u parničnim postupcima zbog naknade štete često tumači lovoovlaštenicima na štetu, to predlažemo da lovoovlaštenici ne preuzimaju stradalu divljač s javnih cesta.