ČOVJEKA napao medvjed. Teške tjelesne ozljede. Jedva izvukao živu glavu
Sve tako vrište naslovnice prošloga tjedna, a mi se ozbiljno zabrinuli. Koliko su uopće sigurni lovci kada krenu u lovište?
- Obzirom da je užežin sv. Huberta, zaštitnika lovaca i lova, molila bih vas da našem ranjenom kolegi ovako javno zaželim brz oporavak. Svakako ćemo se pomoliti svetom Hubertu u Zagrebu u njegovo ime - veli nam Maja Vlak, lovkinja već puna dva desetljeća i smiruje nam nemir:
- Takve se nevolje događaju, jednostavno si na krivom mjestu u krivo vrijeme. A opet, mnogo je toga posljednjih godina poremećeno, sve to možemo pripisati globalnom zatopljenju, snijega nema, jer medo se trebao već pripremiti za zimski san.
Lovstvo nije samo nošenje puške po lovištu već uzgoj i zaštita divljači, očuvanje vrsta, uređenje i čuvanje lovišta - deset mjeseci teškoga rada - koliko ljudi uopće poznaju taj dio lovačkoga posla?
- Lovstvo je znanost o lovu, slažem se s tim da to nije samo “nošenje puške“.Da bi se lovilo mora se pripremiti lovište, trava raste, drače se šire, putevi obrastu, jer smije se loviti tek dva mjeseca u godini, a za deset mjeseci lovostaja baš sve se u prirodi promijeni - pojašnjava nam Maja.
Lovci, kaže nam, taj dio svog posla vole i jako dobro poznaju.
Mnogima taj rad predstavlja i čast i zadovoljstvo.
- Skupi nas se puno, organiziramo radnu akciju, naravno nakon posla slijedi druženje, marenda. Ja sam u dvadeset godina lovačkog staža bila na svakoj akciji u lovištu i to je poseban užitak, svijest da si doprinio očuvanju lovišta - kaže naša sugovornica.
Nije to lovcu težak niti naporan rad, jer niti jedan lovac neće ostaviti divljač žednu.
- Moja udruga je sagradila 15- tak velikih kamenica koje se redovno pune ljeti, održavamo puteve, sijemo, kosimo travu, gradimo pojilice, smanjujemo broj štetočina u lovištu, brinemo za mir divljači u vrijeme lovostaja, te pazimo da ništa ne dostaje u lovištu.
Zanimalo nas je i jeli se Maja ikada našla u opasnoj situaciji, ona koja vam ovo piše reagira neobično i na skakavca...
- I nisam i jesam. Da objasnim, nošenje oružja nalaže mi opreznost i sigurnost, a to nam se svake nedjelje stavi na znanje u sedam sati ujutro od vođe grupa. Sjećam se kada sam bila predsjednica jedne ženske lovačke udruge, i kada sam stajala ispred stotinjak lovaca i lovkinja, prvo što nakon pozdrava i dobrodošlice lovcima i lovkinjama naglasite je sigurnost u lovu veli.
Lovci su, među ostalim, obućeni da drugu u nevolji pruže pomoć, njihovo jedinstvo poznato je među svima, oni su prijatelji...
- S položenim ispitom smo svi isti. Naravno, s godinama nas vežu prijateljstva i razmijenjujemo lovačka iskustva. Sudionica sam međunarodnih lovova, organiziranih isključivo za dame, e to je tek prelijepo lovačko iskustvo.
Zahvaljujući društvenim mrežama, priznaje nam Maja, shvatila je kako svi lovci na cijeloj kugli zemaljskoj razmišljaju isto.
- Svi imamo istu lovačku etiku: voli i čuvaj životinje.
I sad, prije negoli se društva za zaštitu životinja i “fejsbuk aktivisti“ (klikom za spas naroda i planete, mo’š mislit) propnu na zadnje noge, moram i ja napisati neku, ova Maja mi preuzela priču posve.
Dakle, ljudi su lovci oduvijek bili, mesožderi smo u hladnjake naših trgovačkih centara fino upakirano meso ne dolazi samo. Netko je tele, kravu, svinju, štoli - priveo, skratio mu život i obogatio naš. Predatori smo, tako je.
- Ne osjećam potrebu za pucanjem, jer svaka nedjelja je nešto novo, i svaku nedjelju iznova nešto novo naučim a i dan danas još uvijek učim. Što sam duže lovac sve manje pucam, ponovo se usredotočujem na prirodu i njezine aktivnosti - zaključuje Maja.
Izvor: Slobodna Dalmacija 31.10.2015., Piše: Milena Budimir, Snima: Božidar Vukičević/Cropix