SLAVOLJUB MLADINOV: ZAPISI IZ LOVA  1928.  G.

Koje se divlje životinje love na otoku Šolti?

Životinje, koje se otrag 100. godina pa do danas na Šolti love, bile bi:

Zecovi, jarebovi, šljuke ili bene, prepelice, golubovi, grlice, vuge, kukavice, sojka, čvorci (čvrljak), patke, guske, ždralovi, liske, kokošice, čurlini, gaci, pivčići (vivak), kralj prepelica, leganj (kozodaj), druzdovi, kosovi, bravarice božji kokot (pupavac), vioglavka, njorak, sokol sivi (golubar) fitubinac, labrić, orlan (vrsta orla) kokošar, bilorepanj, lunja, sove, vrana (kopači), čvrljuge.

Između spomenutih vrsta, kao prave stanarice, koje se na otoku rasplodjuju i legu, bile bi:
1. zec, 2. jareb, 3. sokol sivi, 4. njorak, 5. fitubinac, i 6. leganj, dočin bi sve ostale bile selice, koje se u razno godišnje doba pokazuju i to nekoje redovito, a nekoje prema prilikama vremena. Svaka pak vrsta drži se onog položaja, gdje nalazi potrebito hranivo.

Zeca nalazimo u svim položajima, t.j. po šumama, po starinama, po vinogradima, pri sijanicama i uza same morske obale.

Jarebove skoro isto.

Šljuke ili bene vole veće šume i prema podnevu, pa noću dolijeću oko vode i po kaljužnim putevima, odakle se pri zoru vraćaju u šumu.

Prepelice pristaju  u niske i rijetke šume na starine i vinograde, osobito prema podnevnoj strani otoka, odakle slijeće noću, ako im je vrijeme povoljno, nalaze prema jugu. Na prolijeće kad se vraćaju samo se po gdje koja zaustavi nekoliko da medju žitaricama na polju. Otrag 50-60 godina znatan bi ih broj ostao, pa bi se legle u žitima. Kad bi se kosila pšenica žetaoci bi ih protjerali cijelo jato, od kojih bi se dosta uvuklo pod povezane snopove, gdje bi ih rukama pohvatali. Otkada se polje zasadilo lozom, a pšenica se sasvim malo sije, to je leženje prestalo.

Golubovi se takodjer drže sijanica, dočin veća vrsta, što ih naši zovu planinski golubovi ostaje po gajevima i šumama. Ovi dolaze u veljači i ostaju do travnja, dočin prva vrsta, golub selac prolazi i zaustavlja se već u listopadu. Tada seli pravcem od zapada prema istoku, držeći se ponajviše u po južne strane otoka. Otrag 100 godina jedna vrsta divljeg goluba, gnijezdila se u jednoj jami zvanoj «Drjačica» koja se nalazi u mjestu zvanom «Bolančina» sa južne strane otoka. Od mora je udaljena oko 300 metara, a u visinu 50-60 nad rubom morskim. Ovu su vrstu golubova naši stari lovci nazivali: «Drljani». Bilo je onda nekojih seljaka i čobana, koji bi se po konopima spuštali u jamu i lovili mlade golubove u svako doba godine, radi čega je tegih golubova nestalo, tim više, što bi čobani često bacali kamenje i goruće snopiće šume.

Grlice obično dolaze pri koncu travnja, te ostaju do konca svibnja. I one bi se najviše držale polja, gdje bi se dosta oranica ostavljalo za travu, pa bi tu nalazile obilje sjemenja, a uz to su imale i vode. Po brežuljcima bi se takodjer vidjelo dosta grlica, jer su onda ta mjesta bila većinom zasadjenja lozom pa bi i tamo nalazile hraniva. Danas, jer su sva brda ostala pusta, a većina je polja zasadjena, malobrojna nas grlica pohadja. U gaju na visokim borovima svake se godine leglo po nekoliko parih grlica, što je već danas prestalo, jer se posjeklo borovlje. Od polovine kolovoza i pred rujan, takodjer se nadje po nekoliko grlica, a tada su osobito pretile.

Vuga se dvaput kod nas ukazuje, t.j. pri koncu travnja i od polovine kolovoza, ali nigdje u velikom broju. U kolovozu ih je osobito malo, no tada su preveć pretile tako da se kadkad reče kakvoj djevojčici, da je debela kao vuga. U proljeće se drže pri polju na stablima bajame, gdje tamane razne gusjenice, a u kolovozu lete po smokvama. Nadju li tada, da je kojem dječaku voljić u svilo uhvaćen, one ga rado pojedu, ali zato više puta plate životom. Dječak natakne na svoje svilo nagrizenu smokvu, koju okiti voljićevim perjem i tako namami vugu, da se lako u svilo uhvati.

Kukavica se već u ožujku oglašuje prolijetajući od stabla do stabla gdje proždire najopasnije gusjenice, ali isto dobno traži gnijezdo koje pogrmušice eda joj podmetne svoje jaje iz kojeg će se izleći mlada kukavica, koja će pognijećiti porod pogrmušice. Po gdjekoja se kukavica vidja u kolovozu i u rujnu.

Šojka nas, i ako u malom broju pohadja u svibnju, pa nas već u prvoj polovici lipnja ostavlja. I one se najviše drže na stablima pri krajima polja.

Patke i guske to su zimske ptice. Za ledenih dana naši lovci čekaju patke pred večer i ranim jutrom oko voda na polju, ali su sasvim rijetke. Češće se vidjaju po morskim lukama i uvalama i to viših i manjih vrsta.

Oko polovine jeseni jata gusaka sele se sa sjevernih prema južnim stranama, ali se skoro nikad ne zaustavljaju, niti ih lovci tada biju. Pri koncu zime na povratku, više se puta cijelo jata zaustavljaju na polje, gdje se žitarice zelene i nad poljskih voda. Pri takovim zgodama lovci se znadu okoristiti, kao ove zime.

Liske i kokošice se malo kad vide, jer se obično drže pri okrajcima polja i u grmu tako, da ih čobani nadju i rukama uhvate. Već je preko 30 godina, da nitko na Šolti nije ubio ždrala, i ako svake godine prolijeću preko otoka, gdje bi se prvošnjih godina više puta zaustavljale.

Ćurlini, osobito veća vrsta «Ćurlin koka» nadje se najviše na polju, ali i po starinama i to obično u rujnu i listopadu, pa kadkad i u zimi. Manje vrste stoju po njivama i uz vodu.

Gaci se vidjaju ponajviše u svibnju. Nekoji se vide po danu, a nekoji se noću oglašuju, pa se samo za malo zaustavljaju. Tako isto i čaplje. One pristaju uz morsku obalu, ali i na polje.

Vivak ili pivčić dolazi početkom zime, a najviše u ožujku. Drži se njiva i močvarnih položaja u malim jatima.

Leganj se obično krije po šumama, gdje i svoje mlade leže. Ljeti se već pri zahodu sunca i zorom diže, te obliće oko stabala, pa i okolo kuća u selu. U oktobru osim domaćih dolaze i strani legnji, koji se u malenom broju vidjaju te malo ostaju.

Drozdovi i kos nas nam već u početku jeseni dolaze. Drozd, ako su masline urodile, najviše oko njih ostaju, a kos po gustim šumama, gdje se sa zrelim smriječkama hrani. Po koji kos još i danas u gajevima savija svoja gnijezda.

Bravarice kasnije dolaze, pa se drže sve do prolljeća. Ove bravarice neima mnogo ali manja vrsta, koja ima pepeljasto perje, nekojih godina i za ledenih dana dolazi u silnim jatima tako, da cijela oveća stabla pokriju, pa ih lovac od jednog hitca može dosta ubiti. One ostanu samo na nekoliko dana, pa izčeznu.

Čvorci ili čvrci su zimske ptice, koje ostaju sve do travnja i to po polju u velebrojnim jatima za kišnih i ledenih dana. No i njihov se broj znatno umanjio, zaista za 80 po sto.

Tako je ponestalo i čvrljige, koja je u neizbrojnim jatima osobito u  proljeću pokrivala naše sijanice.

Vijoglavke pri koncu kolovoza i u rujnu  bude samo po gdjekoja na stablima i na kolcima u vinogradu. Lovci ih rado ubijaju radi njihove pretilene, pa i ako su malene.

Njorak je naš stanarac, koji se kroz cijelu godinu po svim uvalama okolo našega otoka vidi samac i u manjim jatima. Leže se u raznim kamenitim rupama na južnim morskim obalama. Te rupe osobito ribari poznaju, pa im, gdje je pristupno hvataju mlade. Pokraj Livke na rtu Motika lovci ih čekaju, kad proljeću, i tu ih na letu biju, a ako i još na nekoliko klanaca s podnevne strane otoka. Medju ovim, živjela je jedna vrsta njorka sa crnom perjanicom, pa je pok. Kolombatović i takvih dobio sa Šolte. Po raznim lukama, kao u Nečujmu, Rogaču, Maslinici, pa kadkad i u vodama na polju nadje se jedna mala vrsta, koju naši zovu Štrguj (magna balini) jer dočim lovac opruži pušku, on zaroni, pa ga lako promaši.

Sivi sokol ili golubar ostaje cijelu godinu na otoku. Njega nema nego dva ili tri para, a leže se u kamenitim rupama nad morem sa podnevne strane u mjestu zvanom «Poganička glava» i oko Stračinske.

Kako sokol, tako i Fitubinac leže se u kamenitim rupama nad morem i to na više mjesta na Izvanju (južnoj obali).

Labrić (jastrebić) živi kod nas skoro 10 mjeseci, a ostavlja nas samo za vrijeme leženja, jer kod nas ne gnijezdi. On je najveći progonitelj naših malih ptica.

Sve do zdnjih 4-5 godina u Grohotskom gaju na visokim borima živio je jedan par neke vrste orla. Naši su ga zvali «Urlan». Dosta je bio velik, a legao bi najviše dva, a obično po jednog orlića, kojeg bi mu više puta odnijeli. U većini sam ga više puta gledao, ali nebi ga znao opisati. Njega više nema, pošto su bori posječeni, a gaj podivljen i većina šume iskćena i poražena.

Kokošar kroz cijelu jesen i zimu živi na otoku. Velik je kao pura, perje mu je tamno smedje boje po glavi i hrbtu, a po prsima šarovito. Noge su mu sve do čampara zarasle perjem. Obično ostaje po više vremena na visokim položajima, odakle vreba na svoj pljen. Iako nosi ime Kokošar, kokoše ne hvata. U jeseni bude dosta pretil. Više puta, dok u visini kruži, Fitubinac se iznad njega digne i hoće da ga napadne, no on tad se samo prema njemu izvrne, a Fitubinac odmakne.

Pri koncu zime dolijeće k nama jastreb zvani Bilorepanj. On je odozgor sivoga perja, a po prsima šarenkast. Repno mu je perje po sredini bijelo, a nog su mu žute. Najviše se drži polja a leti nazimice nad zemljom i nad šumom, te tako hvata razne ptice i miševe. Njegova je veličina i druga vrst jastreba. Perje mu bjelkasto sivo, a splitski ga lovci zovu Lunja.  On kod nas obliće preko oranica, a sasvim malo po brdima. Obe ove vrsti već u početku ljeta odlaze.

Po gorskim predjelima nešeg otoka vidjaju se razne vrste sova, koje naši seljaci zovu: «Jeina». Manje vrste drže se u jatima od 10 do 20 glava, kako se to ove zime vidjelo u gaju, dočim se vela ušara samo po jedna nadje i to najviše u jesen. Jedna vrst se gnijezdi na otoku. Zimi vrana doliće u jatima na polje.

Božji kokot (pupavac) već polovinom ožujka dolazi na otok. Ostaje do kraja travnja. Tada nas ostavlja, a povraća se u kolovozu, a već oko polovine rujna odleti. Drži se po svim predjelima otoka, a najmanje ostaje u šumi.

U oktobru, dokle traje prolaz prepelica, nadje se kadkad i takozvani kralj prepelica, po čemu lovac zna da seoba prepelica pristaje.

Poznato je, da je u starije doba na otoku Šolti bilo dosta lova, osobito zečeva, pa raznih spomenutih ptica. Svakako zec je sačinjavao glavni lov. Njega je toliko bilo, da su naši djedovi tražili nekoje fratre i sveštenike, te ih molilli neka im prokunu zecove, koji uništuju njihove sijanice i razne nasade, gdje bi napinjali gvozdja i namještali razna strašila, a večerom bi palili vatre, da ih kojekako zaplaše. Za doba Francuske vlade početkom prošlog stoljeća, general Marmont, držao je nekoliko puta hajku na zecove, pa ih dosta poubijao, ali se zato zečji lov brojno održao.

Splitski i Kaštelanski lovci, kao prijatelji šoltanskih lovaca, više bi puta dolazili i nalovili dosta zečeva i jarebova. Osim lovaca, kao glavni neprijatelj lova bile su ptice grabljivice, osobito gavrani, pa nekoliko podivljačenih mačaka, ali glavni uzrok, zašto je lova ponestalo biva to, što su se poharale šume te ogolio otok, i što se je polje, gdje bile oranice, zasadilo bajam, a uz to medljika, koja je harala po svim vinogradima i u svim položajim i sve dotle dok filoksena nije vinograd uništila. Skoro svi vinogradi bili su po brdovitim predjelima, pa kroz proljeće i ljeto, morali su škropiti galicom. Ta otrovna otopina padala je po travicama što su nikle i rasle u vinogradu. Zečevi, koje radi navale krpelja, proljećem i ljetom, najradje bi ležali i kotili se pod lozom, gdje bi za suše nalazili i paše. Tako mladi zečevi, pokle bi ih majka ostavila, napasli bi se otrovne trave, pa bi većinom pokrepali, te ih se dosta puta nalazilo raspadnutih i usmrdjenih. Pokle se pak većinom sasječene šume i otok ogolio, osobito mladi zečevi nisu imali shodnog zaklona, da se obrane od noćnih, niti od danjih neprijatelja. Gavrani, kojih vazda ima dosta na otoku, vrebaju na zečja legla, dok ih majka hrani i dok se oko nje igraju pa ih oni i danas najviše utamanjuju, kao isto i veći broj podivljačenih mačaka, jer seljaci škodljive domače mačke, da ih se oslobode, ponesu u udaljenu šumu.

Iz ovakvog uzroka ponestalo je zecih i jarebova, pa šljuka i ostalog gorskog lova. Kad je filoksena uništila vinograde, svaki je uprao da zasadi polje, i tako je poljsko zelenilo koje bujnim sijanicama mamilo golubove, grlice, prepelice, guske, patke, čurline, pivčiće, čvrljuge, čvrke, i tako dalje, baš  početkom stoljeća pretvorilo se i pokrilo crnim i tamnim bajamama, što je spomenuti lov odbilo. Sve ovakve prilike danomice uništuju lov naše divljači, te je od nas  udaljuju.

Kabi šoltanski lovci, tad bi i pučanstvo otoka, baš znatne koristi nije imalo, jer što bi se ubilo, to bi se i pojelo,a sasvim bi se malo lova prodavalo. Danas na Šolti osobitih lovaca sa dozvolom ima oko dvadesetak (20) a toliko koji se kriomice rijetko lovom zabavljaju.

 Priredila: Maja Čanjevac -Vlak