Povijest sokolarenja kao lovne discipline je vrlo duga i bogata. Danas je sokolarenje poprimilo i puno veće razmjere od samoga lova te je uvelike prešlo i u okvire zaštite ptica grabljivica i brige o njima. Razlog tome je što su  sokolari upravo ti koji najbolje poznaju sociologiju i psihologiju ptica grabljivica što je bilo od velike pomoći pri umjetnom uzgoju kod reintrodukcije i revitalizacije određenih populacija tih ugroženih nebeskih lovaca širom Svijeta.

Što se tiče lova i tradicije sokolarenja kao lovne discipline, svaki lovac koji je krenuo u polaganje lovačkog ispita susreo se je sa sokolarenjem već u samom predgovoru većine lovačke literature i pročitao da je ono neizostavan dio ljudske i lovačke kulture te tradicije čovječanstva generalno.

Put prema današnjem lovu i lovstvu je išlo i preko sokolarenja prema sofisticiranijim i učinkovitijim načinima lova oružjem kada sokolarenje počinje gubiti na značenju. Gubitak na značenju lova sokolovima je nastao upravo zbog premale količine ulova divljači i velikih odricanja u usporedbi sa lovom pomoću puške.

Samo sokolarenje je na sreću ostalo sačuvano osnivanjem prvih sokolarskih klubova u Engleskoj tijekom 19 stoljeća. Englezi, odnosno nekoliko izrazito strastvenih sokolara zemljovlasnika, su sačuvali tradiciju sokolarenja te započeli njegovu renesansu koja se je proširila dalje u Evropu na Njemačku, Austriju, Francusku, Češku, Slovačku i ostale evropske zemlje gdje je sokolarenje inače imalo svoje čvrste korijene i tradiciju ali je bilo malo poljuljano s obzirom na učinkovitost lova puškom.

Kada govorimo o Hrvatskoj, sokolarenje ima dugu i čvrstu tradiciju od vremena kada su ga na ove prostore donijeli Iliri i proširili Kelti a odnjegovali hrvatski kneževi i kraljevi. Dubrovčani su čak tri stotine godina održavali dobrosusjedske odnose sa Napuljem i Španjolskim dvorom poklanjajući im svake godine dvanaest lovnih sokolova i jastrebova.

Ponovnu jaču aktivnost i renesansu u Hrvatskoj tijekom 20 stoljeća sokolarenje dobiva od nekoliko strastvenih sokolara. Među njime je poznati pravnik, sokolar i jedan od najboljih lovaca sa orlovima, gospodin Marijan Žižanović, osnivač Hrvatskog sokolarskog saveza, zatim gospodin Emilio Menđušić koji se je još prije dvadesetak i više godina «drznuo» postati i prvi profesionalni sokolar u Hrvatskoj te je otvorio i prvi «Sokolarski Centar» u Hrvatskoj, što je većini ljudi u to vrijeme bilo nepojmljivo i pomalo smiješno. Nadalje se je ova tradicija proširila na niz novih «ovisnika» među kojima su posljednjih petnaestak godina i pojedini vrsni lovci i kinolozi kao što je gospodin Hari Herak, petnaesterostruki prvak Svijeta u radu sa psima ptičarima i brojni osvajač elitnog lovačkog natjecanja u Svetom Hubertu koji je pušku zamijenio sokolom, te više od pedesetak novih strastvenih zaljubljenika u ovaj način lova.

Kakav je status sokolarenja u Hrvatskoj među lovcima?

Najveći problem kod uklapanja sokolarenja među lovce unutar lovačkih društava jest velika neupućenost lovaca na to što sokolarenje zapravo jest.

Gotovo svi lovci u Hrvatskoj misle da je sokolarenje po učinkovitosti u rangu sa puškom ili još učinkovitije, što nije niti u kom slučaju istinito. Ponovno je žalosno što čovjek koji položi lovački ispit i postane lovac, zna toliko malo o nečemu što je bilo preteča današnjeg lova oružjem. Ako je istina da je sokolarenje učinkovitije od lova puškom, zašto su ga ljudi napustili i okrenuli se oružju kao učinkovitijem načinu lova? Usporedba učinkovitosti sokolarenja i lova puškom je detaljno analizirana i znanstveno potvrđena u radu «A comparison of falconry and hunting with guns» (Usporedba sokolarenja i lova puškom) Viktor Šegrt, Robert Kenward, Marijan Grubešic & Petar Silić, koji je prihvaćen za objavu u elitnom znanstvenom časopisu Wildlife Biology. Tu je ujedno i dokazana prihvatljivost sokolarenja kao jednog od načina potrajnog gospodarenja.

Sljedeća važna stvar gdje nastaje problem kod sokolara i lovaca jest neupućenost lovaca kod potrebe sokolara za prostorom za trening i obuku ptica za sokolarenje. Mnogi lovci smatraju da je svako puštanje ptice ujedno i lov, što ponovno nema osnovu i nije istinito.

Proces od legalne kupnje ptice grabljivice iz umjetnog uzgoja, preko trenutka da vam se ptica samo vrati na rukavicu i ne odleti od vas, do konačnog lova je jako dug i mukotrpan. Taj proces zahtjeva puno rada, vremena i odricanja koje zna trajati i po nekoliko mjeseci da bi ptica samo slobodno letjela, a o lovu još da nema i naznake. Isto tako, kupljena ptica grabljivica iz umjetnog uzgoja je tabula rasa - prazna ploča koja ne zna što je divljač i lov uopće, te je sokolar preko tehnika vabila u obliku divljači polako i mukotrpno uvodi u lov. U tim trenucima pred grabljivicom može izaći obilje divljači a da ona niti ne okrene glavu u njenom smjeru, a kamoli krene u lov. Na kraju, kada ptica i bude uvedena u lov treba mnoštvo letova i samopouzdanja da bi ona uhvatila tu divljač. I na samom kraju, kada je ona i spreman da lovi, sokolaru i njegovoj grabljivici je uspješan tek svaki osmi pokušaj lova na fazana ili dvanaesti pokušaj lova na zeca, i to jedino ako te jedinke nisu potpuno zdrave i spremne za život u prirodi jer inače i tada grabljivica jednostavno odustaje od pokušaja lova. Uz ovo sve navedeno, toj ptici je potrebna i savršena kondicija koju jedino može ostvariti svakodnevnim slobodnim letom i treningom vraćanja na sokolarsku rukavicu, vabilo itd. Sokolarska ptica nije puška koja se nakon lova može objesiti o klin i čekati idući izlazak van. Ona zahtjeva punu brigu, predanost, poznavanje njene biologije, prehrane, osnova veterine, metoda i tehnika sokolarskog lova te još tisuću detalja da bi na kraju imali jedan uspješan let i završili vaš sokolarski dan, koji se može možda prvi puta tek dogoditi nakon godinu dana predanog rada.

Sljedeća stvar koju ja često postavljam kao pitanje lovcima je koliko im treba da dobro istreniraju lovačkog psa? Koliko njih ima psa, na primjer ptičara, koji nakon markiranja i podizanja divljači ide u bez pogovorni daun na zviždaljku ili sam legne na tzv. drop on wing (lijeganje čim je divljač u zraku), ili se podigne zec. Svi mi odgovaraju da je to težak i mukotrpan rad za koji mnogi od njih i nemaju vremena. Sada zamislite koliko treba rada da se istrenira jedna ptica grabljivica koja ima puno manji mozak od psa, te sa njom ne možete raditi na principu nagrade i kazne, već samo na principu nagrade, dobre riječi, dobrog zalogaja, prilagođavanja na njene volje i želje uz puno ljubavi i predanosti.

Isto tako ne smije se zaboraviti da sokolarenja nema bez dobrog lovačkog psa, koji za razliku od psa za lov puškom mora biti savršeno istreniran i miran pri podizanju divljači da svojim trkom ne zbunio pticu i upropastio joj let. To znači da sokolar barem godinu dana prije aktivnog i uspješnog sokolarenja mora dobro pripremiti i istrenirati psa. Tada si možete zamisliti koliko je lako imati pod kontrolom, ako se sokol u zraku i pas u polju mogu nazvati «pod kontrolom», dvije neovisne životinje koje sa vama moraju činiti savršeni tim a vi postajete samo tihi sudionik.

Isto tako, za dobru sokolarsku pticu je potrebno imati i odgovarajuće teren i dobar fond sitne divljači. Slobodno tvrdim da su danas mnogi znanstvenici koji se bave aktualnim problemima revitalizacije fonda sitne divljači u Svijetu ujedno i strastveni sokolari. Većina sokolara danas u Hrvatskoj je spremna sama o vlastitom trošku kupovati i ispuštati sitnu divljač, graditi hranilišta i brinuti o staništu sukladno postojećim zakonima i pravilnicima vezanim za lovstvo u sklopu lovačkih udruga ili drugih ovlaštenika prava lova, da bi na kraju mogli brojčano malo uživati u letu grabljivice. Upravo zbog takvih stvari hrvatski lovci bi trebali poticati i primati sokolare u svoja društva i biti počašćeni da netko njeguje taj dio kulturne svjetske baštine kao što to čine u Austriji, Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, Slovačkoj te ostalim evropskim zemljama gdje lovci sokolare čuvaju kao kap vode na dlanu.

Na kraju svega se ljudi pitaju pa čemu onda toliko odricanja i muke kada ima i jednostavnijih načina? Razlog je tome što se sokolarenje odvija u potpunoj tišini i miru te čovjek postaje dio trenutka tisućljetne ravnoteže između predatora i plijena gdje lovac i lovina imaju potpuno jednake šanse da budu ulovljene ili pobjegnu. Zbog toga kada svaki imalo strastveniji lovac na sitnu divljač, vidi jedan sokolarski lov sa jastrebom i treniranim ptičarom na prepelice, i taj lov traje čitavo ljetno jutro u potpunoj tišini sa desecima zračnih akrobacija lovca i lovine, te ne završi ulovom, shvaća značenje riječi De Arte Venandi Cum Avibus - Umjetnost lova pticama grabljivicama.

Viktor Šegrt, dipl. ing. šumarstva

Zavod za zaštitu šuma i lovno gospodarenje

Šumarski fakultet

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.