Ideja i želja postoji dobrih 15 godina. Štiva i slike Tome Ivanovića iz Jagen Weltweita su bili presudni!

Proljetos smo kopali po internetu i tražili zgodnu destinaciju, da je sigurna, da je relativno povoljna, da ima kvalitetne reference, da su trofeje recimo,.. zajamčene. I susretnemo se s destinacijom koju su posjetila dvojica lovaca iz Hrvatske. U kontaktu s njima smo doznali sve najbolje.

Uslijedili su razgovori i preporuke koje smo pretočili u kontakt sa vlasnikom agencije, direktno u Kirgistanu a nedugo iza toga smo po vrlo povoljnoj cijeni kupili karte.Vlado, Zvonimir, Dražen i ja s velikim ambicijama, zapravo željom da lovimo sibirskog kozoroga, Ibexa.

Tu veličanstvenu životinju od 80-100 kg s najljepšim rogovima na svijetu. Za koju tvrde da je najteže loviti, teže i od primisli.

I došao je taj dan. 7 rujna smo se našli u Zagrebu na Plesu i otplovili za Kirgistan gdje smo sletjeli sutradan ujutro u 5 sati. Ne-duge formalnosti od možda jedan sat budući je agencija u potpunosti sredila naš prihvat, vize i formalnosti oko carine i oružja.

Kad smo kod oružja naša grupa je bila skromna. Dvije 30-06, jedna 8x68 i .375 HH su bile savršeno spremne a to smo i dokazali pucanjem u baznom kampu na 200 i 300 metara u koji smo stigli nakon vožnje od 8 sati gdje smo prešli gotovo pola Kirgistana i uživali u panorami te zemlje i konstantnom penjanju na visinu od oko 2800 metara.

Aklimatizacija od jedan dan i nastavljamo dalje robusnim UAZ terencem jer tamo gdje smo se zaputili doista ništa drugo ne može proći. Tako je trajalo oko 3 sata do posljednjeg pastirskog i civiliziranog mjesta odakle se dalje ide konjima. Da konjima, a o jahanju treba nešto znati, ne puno ali osnove koje smo doma uvježbavali po koralima i uzgajivačnicama konja.

Tu su nas razdvojili, svaki od nas je dobio po dva iskusna vodiča i uputili smo se u različitim smjerovima. Vlada su odveli nekim kanjonom na istok u potragu za izuzetno jakom trofejama koje tamo navodno obitavaju.

Ja sam s ovom dvojicom jahao u pravcu sjevera, jako strmo nekim klancem pa ogromnim i nepreglednim visoravnima do klisura koje su obećavale staništa ove životinje, i tako satima. Vrijeme je bilo savršeno, gotovo ljetno kao doma koje smo ostavili iza sebe.

Zvonimir je krenuo sa svojim vodičima ravno u planine, visoko gore na jug. Dražen ostao u baznom kampu jer se i tu po vrsima okolo pojavljuju jaki trofeji.

Naime kozorog je trofejno zanimljiv tek poslije 8 – 10 godina. Budući mu rog raste oko 10 cm godišnje tako da jedinka od 10 godina nosi 100-110 cm trofej. A to su za naše prilike i naš način gledanja jako stare životinje jer se kod nas puca sve a najviše ono što je mlado i daleko od kapitalne trofeje.

Za stare kozoroge su nam pričali da žive na upravo tzv. trećem nivou, najviše u planinama jer savršeno dobro znaju da su predmet lova i interesa i da im je najteže prići na hitac.A u to sam se uvjerio.

Teško da će vas kozorog pustiti na 500 metara, ako vas je primijetio. Prvo vas jedan prati pogledom, potom se pojavljuju i drugi, prate i gledaju s vrhova da bi najednom nestali na suprotnu stranu planine i klisura a da vi još niste bili ni u primislima blizu odapinjanja hica.

Dolaskom na lokaciju, nekih kilometar od urvina i klisura podigli smo šatore, tu je naše mjesto boravka sljedećih nekoliko dana. Vodiči su se odmah prihvatili dalekozora i osmatranja suprotne strane. Tu smo na oko 3800 metara nad morem!? Malo se teže diše.

Pokazali bi mi kozoroge u liticama ali iskreno, ništa nisam mogao vidjeti. Na oko kilometar i po i u sivim klisurama gdje obitava ta siva životinja bilo bi pretenciozno tvrditi da sam išta vidio. Nije im bilo jasno kako mi to ne polazi za rukom.

Pred noć mi je stariji vodič rekao da će ujutro životinje biti niže, na granici litica i gdje počinje trava jer kozorozi svojim ponašanje upravo u tom trenu pokazuju da nisu jeli 2 dana i da je sutra ujutro dan za „kušanje“.

Teško je spavati pod tolikim dojmom svega što se dogodilo u zadnja dva dana i saznanjem da se sutra lovi i da ću biti u neposrednom kontaktu sa životinjom za čijom trofejom toliko žudim. A i šator, pa vreća , pa tvrdo…

No zora je svakako brzo došla, Puno čaja i koji keks za razliku od ove dvojice koji su mazali svoje konzerve i gulaša i sardine i brda kruha koji je već zavidno tvrd. Oko 6 je stariji radosno pokazao kozoroge kao točkice, male, na rubu trave i točila, cijelo krdo.

Upućujemo se konjima jer do tamo ima sigurno kilometar i po. Zaklonili smo se nekim urvinama da nas ne vide, jahali dobrih 15 minuta tiho i bez riječi. Ostavili konje pod samim vertikalnim liticama i krenuli na lagani uspon nekih stotinu metara. Vrhu nasipa smo prišli lagano. Ova dvojica su prvi pogledali preko i poznatim kretnjama pokazali da su životinje tu dole ispod nas.

Namještam optiku na 9, razvlačim bipode, pripremam jaknu za postavit pod kundak. Pogled preko ruba razočarava, pa daleko su !! Mjerimo Leupoldom koji pokazuje 345 m. Mila majko, pa nisam u životu pomislio pucat na tu daljinu. Izvodim zaključak da treba pucati pedalj preko životinje.

Krdo je veliko, 10 ak komada i svi mužjaci i već su se uputili u planine, lagano idu i ja pratim prvog na kojeg su mi pokazali. Doista je najveći, impresivan! Minutama lagano hodaju, povečavaju razdaljinu, pratim končanicom. Kad je zastao stisnem i zrno SST od 168 greina ode…

Pogodak ali kozorog trči, ide, malo „hramljaje“ kako veli vodič. Jedan iz krda, posljednji zastaje i ovaj mi kaže da pucam u njega. Pa zašto u drugog, što s ovim prvim ranjenim?

Ma nema veze, ako ga ne nađemo da imaš ovog drugog a i treba nam friškog mesa!? Stiskam po drugi put i ovaj pada. Pogodak u vrat, slučajno, a to ćemo tek naknadno utvrditi. Dolazimo k njemu a mlađi vodič stalno prati krdo.

Ovaj na mjestu mrtav, u nekom potoku leži. Krdo je kilometar od nas i mlađi vodič tvrdi da sam ga dobio visoko u nogu s tim da je dotaklo prsa ali nedovoljno visoko da dobije u vitalne organe.

Pa naravno, kad sam poslije izmjerio bio je na 390 m gdje je zrno po tablici palo 60-70 cm što znači da je trebali pucati DVA pedlje iznad životinje!!

Ode on veseo s mojom puškom za njim, veli da je do večeri nazad. Divim se trofeji iako nije ono što tražim, oko 90 cm. Zabrinut sam za pronalazak prvog. Meso je sređeno, hrane ima, povratak u bazu. Vodič se vrača ali nije mogao sustići kozoroga. Zapamtio je gdje je zalegao

Sutra mu se pokušavamo približiti, Tu sam iznenadio sam sebe. Volja je užasna stvar, bio sam gotovo na 4500 m ali ništa, ovaj se ranjenik uspio dići i zaputiti u nepregledno. Izgubljen dan ali se tješim da trofej ipak imam.

Novi dan donosi slično, odvojio se od krda, sam je, lagano šepa na desnu nogu i svaki prilaz je bespredmetan, gotovo smiješno razočaravajući.

Novi dan odlazimo par kilometara dalje. Čekamo cijeli dan. Pred noć krdo od 6 kozoroga silazi. Nevjerojatno ali došli su mi na 210 metara. Neću pucati jer mi se čine mladi. Stariji vodič insistira jer trebaju još mesa za pastira koji nam je ustupio konje. Bez po muke ga obaram. To je ipak moja „radna“ daljina, trofej 85 cm.

Imam dva ali ipak me muči onaj prvi. Četvrti dan ga vidimo, na istim liticama. Moram gore, iznad njega, čeka me 3 sata uspona. Dogovoreno je da krenemo ja i mlađi u 12 a da će stariji u 3 popodne puknut par puta PAP-ovkom u njegovu pravcu i potjerati ga gore, prema nama.

Tako je i bilo. Da ne pričam o naporu uspona po siparu i toćilu. Kad smo se smjestili za stijenom i odmorili, točno u 3 sata čuli smo samo jedan hitac. Kozorog koji 400 ispod nas nam je krenuo u naručje. I nakon 15 minuta dobio još jedan SST na 150 m nakon čega se strovalio u litice.

Mlađi vodič me poveo dole, naravno ne kozorogu nego konjima jer sam iznemogao, ne znam kako sam se spustio.

Sutradan su njih dvojica otišli po trofeju, trebalo im je skoro 5 sati da se dokopaju životinje, odsjeku glavu i donesu je. Ali to je bilo to.

Vrhunac lova, moj prvi, i pravi kozorog od 110 cm i deset godina starosti. Debljina baze nevjerojatnih 32 cm.

Povratak u kamp u posljednji čas, krenuo je hladni, ledeni front, snijeg, vjetar, žurno se spuštamo.

Zvonimir je tu, čeka već dva dana. Ima lijepog kozoroga od 106 cm. Vlada čekamo još dva dana kad donosi trofej od 122 a Dražen je bio iste sreće kao i ja. Nakon jezivog uspona i hica na jakog kozoroga kojeg su 2 dana izvlačili iz litica također je pucao još dva koji su trebali za meso ostali pastiri, vjerojatno umjesto naknade za konje.

Svi zadovoljni. Malo je reći. Iskuhavanje i sređivanje trofeja, povratak u Bishkek glavni grad, gdje se vlasnik agencije cijeli dan rastrčao oko ishođenja kojekakvih dokumenata i papira za izvoz trofeja. To je ipak bivša republika SSSR-a. Kod njih je sve sporo i debelo naplativo da što drugo ne rečem.

Naknada za odlazak iz zemlje kroz „VIP DEPARTURE“ zonu se itekako isplatio. Nitko ništa ne pita, samo se ispisuju nekakvi papiri. Još su nas ukrcali u Bussines klasu. I eto nas doma.

Trofeje su tu, zadnji „šminkeraj“ prije postavljanja na zid a neke idu u dermopreparat. Da, od ona po tri što smo Dražen i ja pucali mogli smo iznijeti samo po jedan ali nema veze, slike i uspomene su tu i to ne trako male emocije i savršeno iskustvo.

Đivo Čurlica