DR. TIHOMIR FLORIJANČIĆ, PROFESOR NA POLJOPRIVREDNOM FAKULTETU U OSIJEKU
»Naša domovina ima dugu lovnu tradiciju«
Među brojnim važnim i zanimljivim temama vezanim za turizam, kao što su pripreme za predstojeću sezonu, poboljšanje turističke ponude, povećanje turističkih kapaciteta, razvijanje svih turističkih grana, čini se kao da je lovni turizam nepravedno zapostavljen. Nastojeći približiti tu širokim slojevima ljudi manje poznatu i često krivo interpretiranu djelatnost, zamolili smo za razgovor dr. Tihomira Florijančića, profesora na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku.
Rođen je g. 1970. u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju veterinarsku školu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Veterinarskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1998. godine radi na Poljoprivrednome fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, danas u statusu izvanrednog profesora, te obavlja dužnost predsjednika Katedre za lovstvo, ribarstvo i ekologiju te predsjednika Odbora za izdavačku djelatnost. Njegova znanstvena, stručna i nastavna aktivnost usmjerena je na problematiku i projekte vezane za uzgoj, biologiju i patologiju divljači, odnosno lovstvo i zaštitu prirode. Pored toga, završio je i stručni studij sportske rekreacije na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranivši diplomski rad »Razvoj lovnog turizma u istočnoj Hrvatskoj«. U koautorstvu je objavio dva sveučilišna udžbenika, jedan priručnik te više desetaka znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija, a aktivno je sudjelovao na pedesetak domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Bio je član Senata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku u razdoblju 2005-2007. godine. Ovlašteni je predavač i ispitivač Hrvatskoga lovačkoga saveza za sva ispitna područja. Član je Hrvatskoga veterinarskog društva, Hrvatskoga lovačkog saveza, Društva agronoma Osijek te lovac u lovačkoj udruzi »Liska« Donji Miholjac. Praktični je vjernik i član pastoralnoga vijeća župe Preslavnoga imena Marijina u Donjem gradu u Osijeku.
»Lovni turizam trebalo bi nužno ugraditi te snažno poduprijeti u razvojnoj strategiji hrvatskog turizma, što sada nažalost nije slučaj. Marketinškim aktivnostima u inozemstvu treba isticati prednosti Hrvatske kao lovne destinacije te poticati i razvijati specijalizirane agencije« »U usporedbi sa zemljama u okruženju, uočava se nejednako vrijeme lovostaja na pojedine životinjske vrste, što hrvatski lovni turizam stavlja u tržišno neravnopravan položaj s okolnim zemljama. Dobrim dijelom, problemi lovstva i lovnoga turizma vezani su za probleme hrvatskoga ukupnoga gospodarstva. Iznimno loš imidž za lovni turizam imao je i Domovinski rat.«
Uzlazni trend lovnoga turizma
Dr. Florijančiću, budući da se općenito o lovnome turizmu u široj hrvatskoj javnosti prilično malo zna, unatoč jasnome nazivlju, recite nam za uvod nekoliko riječi što se sve pod njime podrazumijeva, tj. što on obuhvaća?
DR. FLORIJANČIĆ: Ljudi često poistovjećuju lov i lovstvo, pa bi na samom početku trebalo razlučiti te pojmove. Naime, lovstvo je multidisciplinarna grana ljudske djelatnosti koja se u prvom redu bavi uzgojem i zaštitom divljači, a sam lov je iskonska čovjekova vještina kojom si je pribavljao hranu. Domaće se životinje uzgajaju u pravilu u kontroliranim uvjetima, a divljač u slobodnoj prirodi. Valja naglasiti da se kod divljači prihod, osim prodajom mesa, ostvaruje odstrelom divljači i prodajom trofeja. Pri tome lovac koji dolazi u lovište odstrijeliti divljač plaća svoje putovanje, smještaj, pratitelja u lovu, vozilo, npr. terenski automobil, zapregu ili čamac, korištenje lovačkih pasa i ima čitav niz drugih izravnih i neizravnih troškova, što ga čini turistom. U tom smislu za lovni turizam mogli bismo reći da je specifičan oblik ruralnoga turizma gdje uzgajivač divljači plasira svoj proizvod na tržište, a turist-lovac ga kupuje.
Kakva je situacija s lovnim turizmom u Hrvatskoj, barem kroz statističke podatke, može li se vidjeti uzlazni ili silazni trend?
DR. FLORIJANČIĆ: Želio bih naglasiti da naša domovina ima dugu lovnu tradiciju, specifičnu klimatsku i reljefnu, a samim time i veliku biološku raznolikost te, što je iznimno važno, očuvane prirodne resurse, prije svega flore i faune. Ti preduvjeti čine Hrvatsku privlačnom i atraktivnom destinacijom za turiste, pa tako i lovce. Ako pogledamo službenu statistiku, broj lovaca u Hrvatskoj posljednjih desetak godina bilježi kontinuirani rast i danas ih je više od 70 tisuća, a trend porasta bilježi i brojno stanje glavnih, komercijalnih vrsta divljači, što samim time prati i povećani broj odstrijeljene divljači. Isto tako, u lovištima istočne Hrvatske, posebice na području Baranje, gdje obitava prirodno uzgojeni i mondeno poznati jelen, prošla lovna sezona rezultirala je pozitivnom bilancom lovišta, a prema najavama, kapaciteti za sljedeću lovnu sezonu već su popunjeni. Na tom primjeru možemo reći da lovni turizam u Hrvatskoj ima uzlazni trend, što svakako ne znači da su svi kapaciteti iskorišteni odnosno, drugim riječima, ima još jako puno prostora za napredak ove djelatnosti.
|
Biskup Strossmayer - primjer uzgajivačima i lovcima! Imate li možda neku zanimljivost vezanu za lovstvo odnosno lovni turizam? Budući da sam rođen i živim u Osijeku odnosno Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te radim kao sveučilišni nastavnik, volio bih spomenuti Josipa Jurja Strossmayera, čije ime nosi naše sveučilište. On je također rođeni Osječanin, a bio je zapaženi biskup, prosvjetitelj i mecena. No, manje je poznato da je taj veliki dobrotvor bio pasionirani zaljubljenik u prirodu i - lovac. Iz knjige »Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i srijemski, god. 1850-1900«, koju je svećenstvo i stado đakovačke biskupije tiskalo povodom njegove pedesetogodišnjice biskupovanja, može se saznati da je u okolici Đakova osnovao i održavao nekoliko »zvierinjaka«, danas bismo rekli lovišta ili uzgajališta. U njima su uzorno uzgajali srne, divlje svinje i fazane. Osim toga kupio je biskup Strossmayer u Francuskoj »biele jelene«, tj. jelene lopatare, od kojih je par košuta i jelena poklonio zagrebačkom nadbiskupu Juraju Hauliku, »pa Zagrebčani i danas gledaju potomke tih jelena u zapadnom dielu ubavog Maksimira«. Biskup se savjesno starao za svoja uzgajališta u koje je zalazio vrlo često. U mlađim godinama gotovo svakog mjeseca, a kasnije sve do svoje osamdesete godine barem dva puta preko ljeta. Malo je bilo gostiju koji su se kod njega nekoliko dana zadržali, a da ih nije poslao ili sam vodio u košutnjak. »Tako su biele jelene njegove vidili ne samo Hrvati nego i mnogi odlični sinovi Francuske i Italije - česti gosti biskupovi.« Drugim riječima, i sam biskup je već tada primjerno razvijao lovstvo i lovni turizam, a lovišta o kojima se piše u njegovoj biografiji postoje i dan-danas na tom području. Stoga ostaje poruka da bi uzoran odnos prema prirodni i njenim darovima, kakav je gajio jedan od najpoznatijih hrvatskih biskupa i najpoznatijih ličnosti u novijoj hrvatskoj povijesti, trebao poslužiti kao primjer i mnogim današnjim uzgajivačima, zaštitarima, ali isto tako i samim lovcima. Posebice su oni dužni pridržavati se lovačke tradicije, kulture, običaja i etike kako bismo očuvali prirodna bogatstva faune i flore naših staništa, kao zahvalu prošlim i zalog budućim generacijama. |
Budući da je, kao i svaka druga turistička ponuda povezana s financijskim mogućnostima korisnika u sadašnjoj općoj gospodarskoj krizi, kakav je omjer domaćih i stranih turista u lovnome turizmu u Hrvatskoj?
DR. FLORIJANČIĆ: Mogu se odmah nadovezati na prošlo pitanje odnosno odgovor. Primjerice, u lovišta u Baranji, koja gospodare jelenom i divljom svinjom, u lov dolazi više od 80% lovaca iz stranih država, u pravilu zemalja Europske Unije i Skandinavije, a još veći postotak stranih lovaca dolazi nam u lovišta koja gospodare medvjedom u Gorskom kotaru. Pri tome govorimo o ponudi životinja relativno velike trofejne odnosno financijske vrijednosti, pa bismo takav turizam mogli okvalificirati kao elitni, tj. onaj koji je namijenjen ljudima veće platežne moći. No, ako bismo gledali cjenovno, može se naći za svakoga ponešto jer hrvatsko se lovstvo još uvijek može pohvaliti brojnim populacijama divljači kojom se gospodari na primjeren način, što rezultira i optimalnim brojnim stanjem. Primjerice, hrvatski način gospodarenja medvjedom izvrstan je primjer očuvanja populacije, koja je danas jedna od najstabilnijih populacija u Europi (druge su države medvjeda gotovo istrijebile), a možemo svake godine izlučiti određeni broj a da se ta populacija ne ugrozi, pri čemu još možemo i solidno zaraditi. Što se tiče naših domaćih lovaca, a rekosmo da ih je više od 70 tisuća, uglavnom su oni članovi jedne ili više lovačkih udruga gdje plaćaju članarinu čija visina ponajprije ovisi o vrijednosti i broju divljači kojom lovačka udruga gospodari. Ti lovci rade tijekom cijele godine na uzgoju i zaštiti divljači, kao što su: prehrana, prihrana, izgradnja lovnogospodarskih i lovnotehničkih objekata i slično, te ako im to realizacija planova gospodarenja dopusti, mogu povremeno odstrijeliti poneku divljač.
Divljač se ne lovi stihijski
Važna je također kontrola životinjskih vrsta i njihova broja da ne bi došlo do osjetnog smanjenja ili, u najcrnjem scenariju, istrebljenja. Postoje li mehanizmi zaštite, koji su i tko je za njih zadužen?
DR. FLORIJANČIĆ: Trebamo razlučiti pojam divljač od ostalih životinja. Divljač su one životinjske vrste koje Zakon o lovstvu izrijekom navodi, tj. koje slobodno žive u prirodi, na površinama namijenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja. Tako u Hrvatskoj imamo osam vrsta krupne divljači: tri vrste jelena, srna, medvjed, divlja svinja, divokoza i muflon, i tridesetak (pod)vrsta sitne divljači. Taj popis nekada je bio znatno veći, no on je podložan promjenama ovisno o većoj ili manjoj ugroženosti neke vrste. Sam odstrel pojedinih vrsta divljači propisan je Pravilnikom o lovostaju, što znači da se divljač ne lovi stihijski, nego u točno određenom kalendarskom razdoblju. Primjerice, ženke se ne love kada su visoko gravidne, kada vode mladunčad itd. Isto tako, svaki lovoovlaštenik mora imati tzv. lovnogospodarsku osnovu - desetogodišnji planski akt za gospodarenje lovištem kojim se utvrđuje lovno gospodarenje za to lovište. Taj akt temelji se na brojnom stanju svih vrsta divljači koje stalno ili sezonski žive u lovištu, na broju divljači koja se može uzgajati u lovištu, vodeći računa o prisutnosti zaštićene faune, ne narušavajući pritom prirodne odnose među vrstama. To su samo glavni mehanizmi na temelju kojih se provodi gospodarenje lovištem i čuva brojno stanje, a za nadzor je zadužena lovna inspekcija.
Zakupnik lovišta odgovoran je za štete
Povremeno se u javnosti čuju, često i prilično alarmantni glasovi o velikim štetama u nekim hrvatskim predjelima od pojedinih zaštićenih životinjskih vrsta, kao što su vuk, divlja svinja..., te se nameće pitanje: Kako najbolje riješiti taj problem, koji, čini se, i nije tako jednostavan?
DR. FLORIJANČIĆ: Točno, životinje u potrazi za hranom često čine štete na poljoprivrednim usjevima, šumskim nasadima, ali i na stoci, kako ste sugerirali u pitanju. Koncesionar ili zakupnik lovišta odgovoran je za štete koje učini divljač, npr. divlja svinja, dok nije odgovoran za štete koje učine životinje koje nisu na popisu divljači. Upravo zato se i rade spomenute lovnogospodarske osnove koje propisuju broj divljači koji može živjeti u lovištu a da se ne čine znatne štete na tim kulturama. Zakon o lovstvu predviđa mjere za sprečavanje štete od divljači, npr. smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu, osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu, čuvanje usjeva i nasada, izgon divljači s ugroženog zemljišta, ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači... Ako se štete i dogode od divljači, Zakon predviđa njihovu nadoknadu. Smanjenjem staništa, s jedne strane, a prekomjernom brojnošću životinja, s druge strane, može se dogoditi da životinje u potrazi za hranom uđu i u naseljena mjesta, medvjed, vuk i slično, gdje mogu činiti štete na stoci te dovesti i ljude u opasnost, a tada u pravilu nastaje panika. Upravo se tada vidi pravi smisao lovstva, čiji stručnjaci nastoje naći održiv način gospodarenja divljači odnosno traže optimalan odnos broja životinja u staništu ili, kako bi naš narod mudro i jednostavno rekao: »I vuk sit i ovce na broju.«
Multidisciplinarna razina obrazovanja
Iz dosadašnjeg razgovora očito je da lovstvo nije nimalo jednostavna djelatnost, pa Vas molim da nam pojasnite kakvo je obrazovanje u tom području u Hrvatskoj.
DR. FLORIJANČIĆ: To me pitanje posebno veseli jer se lovstvo nažalost u javnosti često percipira samo kao stihijsko ubijanje životinja, no istina je u potpunosti drugačija. Treba na samom početku uvijek imati na umu da čovjek pripada u sveždere, tj. da u njegovoj prehrani podjednako trebaju biti zastupljene hranjive tvari i biljnog i životinjskog podrijetla. U tom smislu uzgoj i iskorištavanje životinja jedna je od čovjekovih egzistencijalnih potreba. Već sam na početku govorio da niti jedna grana koja se bavi uzgojem životinja nije jednostavna niti prepuštena stihiji, stoga je za njihovo poznavanje potrebna velika multidisciplinarna razina obrazovanja. Stoga se obrazovanje kadrova u području lovstva u Hrvatskoj odvija na nekoliko razina. Da bi netko postao lovac, obvezan je proći propisanu edukaciju te položiti lovački ispit, a njih obavljaju ovlašteni predavači i ispitivači Hrvatskoga lovačkog saveza, kao i nekoliko pučkih otvorenih učilišta. Na razini srednjoškolskog obrazovanja predmet »lovstvo« postoji u određenim strukovnim školama, i to ponajprije u onima u kojima se obrazuju šumarski, poljoprivredni i veterinarski tehničari. U visokoškolskom obrazovanju lovstvo je posebna znanstvena grana u polju poljoprivrede i šumarstva, a sluša se i polaže na četiri naša fakulteta: Šumarskom, Veterinarskom i Agronomskom fakultetu u Zagrebu te na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, koji imaju i posebne smjerove na diplomskom studiju koji proučavaju lovstvo, dok na Veleučilištu u Karlovcu postoji Odjel lovstva i zaštite prirode koji provodi istoimeni stručni studij. Na najvišoj akademskoj razini postoje i poslijediplomski znanstveni studiji koji obrazuju doktore znanosti u okviru znanstvene grane lovstvo. Završetkom studija stručnjaci odnosno znanstvenici mogu primjenjivati svoje spoznaje u lovnom gospodarenju, znanstvenim i znanstveno-nastavnim ustanovama, tijelima državne uprave, poglavarstvima gradova i županija, savjetodavnoj službi, državnim inspektoratima, laboratorijima te ostalom javnom i privatnom sektoru. Dakle, lovstvo ne smijemo percipirati samo kao lovca i pušku, budući da je ono jedna vrlo zahtjevna multidisciplinarna gospodarska i znanstvena grana.
Ulazak u EU rješava neke probleme
Za kraj, koji je, po Vašem mišljenju, ključni problem u lovnome turizmu, posebice s motrišta ulaska u Europsku Uniju?
DR. FLORIJANČIĆ: Rekosmo da Hrvatska, zahvaljujući svojoj tradiciji te očuvanim prirodnim resursima, ima izvrsnu perspektivu i potencijal za razvoj lovnoga turizma različitih razina. Međutim, ponuda kvalitetnih lovišta i divljači, smještajnih kapaciteta, kao i neizostavnih sadržaja koji prate takav oblik turističke ponude, nisu još uvijek adekvatni, dostatni i prepoznatljivi. Velik je problem u kompliciranoj zakonskoj regulativi, posebice za lovačke udruge koje bi se trebale prilagoditi i međusobno uskladiti provođenje niza (pod)zakonskih propisa, što se u praksi pokazalo teško provedivim.
Nadalje, Hrvatska se opredijelila da na visokoškolskoj razini obrazuje mlade stručnjake iz lovstva, no oni još nemaju adekvatna radna mjesta. Mi smo našim istraživanjima identificirali problem nedostatka stručnih kadrova koji su zaposleni u lovstvu, a potreba ima jer gostu-lovcu treba prema njegovoj želji i mogućnostima ponuditi divljač određene trofejne odnosno financijske vrijednosti, što u prirodi nije nimalo jednostavan zadatak.
Nadalje, u usporedbi sa zemljama u okruženju, uočava se nejednako vrijeme lovostaja na pojedine životinjske vrste, što hrvatski lovni turizam stavlja u tržišno neravnopravan položaj s okolnim zemljama. Dobrim dijelom, problemi lovstva i lovnoga turizma vezani su za probleme hrvatskoga ukupnoga gospodarstva. Iznimno loš imidž za lovni turizam imao je i Domovinski rat, tijekom kojega su značajno narušeni i resursi u lovnom gospodarenju, čije se posljedice u ovoj djelatnosti i danas osjećaju kroz miniranost pojedinih lovišta, što jasno, kod gostiju stvara osjećaj nelagode i nesigurnosti. Isto tako, dosada su strani turisti upozoravali na probleme s oružjem i odstrijeljenom divljači na graničnim prijelazima. Upravo će se dio tih problema riješiti ulaskom u Europsku Uniju, budući da neće biti ograničenja i zadržavanja na graničnim prijelazima, što će zasigurno pridonijeti daljem razvoju lovnoga turizma.
Sugerirao bih da bi lovni turizam trebalo nužno ugraditi te snažno poduprijeti u razvojnoj strategiji hrvatskog turizma, što sada nažalost nije slučaj. Marketinškim aktivnostima u inozemstvu treba isticati prednosti Hrvatske kao lovne destinacije te poticati i razvijati specijalizirane agencije. Povezati lovni s drugim vidovima turizma, npr. ekoturizmom, seoskim turizmom i slično. Osmisliti lovu alternativne aktivnosti u prirodi, kao što su obuka lovačkih pasa, fotosafari, promatranje ptica, jahanje i drugi sportsko-rekreacijski sadržaji, itd. Razvojem lovstva odnosno lovnog turizma kao prepoznatljive gospodarske grane u Hrvatskoj zasigurno će se mobilizirati i druge prateće gospodarske aktivnosti, a time ostvariti i znatniji pozitivni financijski učinak. S druge strane, ulaganjem u staništa očuvat ćemo i povećati brojno stanje pojedinih vrsta divljači, posebice sitne, npr. zec, trčka i druge, od čega bi koristi mogla imala i šira društvena zajednica jer se time štiti priroda i okoliš te podiže kvaliteta života ljudi i životinja.
Izvor: Intervju radio Stipan Bunjevac Glas Koncila 16 (2026) | 21.4.2013.
