Ovaj jako zanimljiv lov obično počinje pretraživanjem obraslog terena sa odanim ptičarom, domačih pućpurica , onih koje su ostale , iz raznoraznih motiva ,za vrijeme proljetnog povratka u svoja sjevernija obitavališta.

One su na našim poljima savile gnijezda i dok koka brine brigu o malim, tek rođenim stvorenjima, mužjak se šepuri pjevajući pjesmu „puć-puruć“ i „pon-podon „ time najavljujući nove stanovnike hranom bogatih polja. I to samo ako njegovo bistro ,uvijek budno oko, i savršen sluh, ne primjeti ili osjeti, negdje visoko na nebu, kako ih čeka sokol ili jastreb, spreman da u niskom letu ugrabi nekoga od prvorođenih.

Za pravi lov čeka se prelet

Pravi, istinski lov ,zapravo, počinje prilikom preleta koncem kolovoza i početkom rujna,a negdje se protegne i na listopad. Znadu se one posljednje, zaostale iz preleta, zadržati još koji mjesec dana po lovištima...

U to doba preleta prepelica se može pronaći svagdje : na livadama, djetelini, po polju , pašnjaku, strništima , posebno zakorovljenim, ali nikako paljenim, rado se zadržava u hladovini vinograda ili kukuruza, uz izvorište pitke vode, gdje pronalazi bogat dnevni meni.

Prava fešta u lovištu započinje ujutro, ali ne odmah sa prvim izlaskom sunca, kao što to rade friški lovci,ali i oni koji su nestrpljivo čekali dan otvorenja lova sa ptičarom. Radije , čak i učinkovitije je malo sačekati da mala ptica „prohoda“, da ostavi trag u jutarnjoj rosi kako bi je ptičar sa „niskim nosom“ spretno i brzo „uhvatio“ pod fermu i time je ponudio lovcu „na tanjuru“.

Pretraživanje sa „niskim nosom „

Prepelica čvrsto stoji ispred psa koji je markira, ispružen , podignute noge, nekad i polegnut, užarenih, plamtećih očiju . Potpuno je nepomična , u panici što raditi, priljubljena uz zemlju , stopljena sa okolišem , čeka rasplet čitave situacije.

Ne boji se psa , ponajviše ako njegova boja dlake nije nalik na neke njene zaklete neprijatelje, koje je , boraveći na tom terenu, jako dobro zapamtila kada su joj radili o glavi i kada je morala letjeti i skrivati se u gustišu Mala lukavica ponekad zbuni neiskusnog ptičara.

Polagano, prikriveno, bježi mu kroz travu, a on mijenja poze, čas je ovdje, čas negdje na drugoj strani, da bi se potpuno izvukla, pri kraju strništa i u znak pobjede i zahvalnosti na novom životu zapjevala svoju karakterističnu pjesmicu.

Ptičaru je točno pred nosom, osjeća je, njuši, gleda je užarenim očima, a ponekad mu se provuče kroz same noge. Kakve li bruke! Pa se okrene oko sebe da ga slučajno netko ne vidi... To može napraviti neiskusnom psu, ali starom prepredenjaku, sa brojnim utakmicama u nogama, neće tek tako umaći i lako ga zbuniti.

Čak i iskusan pas stane više puta ispred ptice, ako je ona domača,ako se odgojila u lovištu. Ali, ako je pridošla, ako je „pala“ te večeri , uplašena i umorna, lakše se podiže , štaviše, polijeće odmah , valjda sa dozom nakupljenog adrenalina, još prilikom prvog markiranja.
Tijekom lova,a u lovu sudjeluje grupa lovaca, nas četiri –pet, uvježbani ptičari trebaju teren špaltati, nosom „taknuti“ svaki grm, ne propuštajući nijedno sumnjivo mjesto gdje se može ptičica dobro sakriti .

Zato su u ovom lovu pogodniji psi sa „niskim nosom „, posebno što prepelica ne ostavlja za sobom neki jako snažan miris. Zato je promaše ptičari koji pretražuju s „visokim nosom „, premda je divota trenutka kada je kralj polja, engleski pointer, galopirajući livadom ili strništem, odjednom , učas „zaustavi“ i učine fermu za svako divljenje !
Seter ili epanjel breton

Doduše, psi koji je markiraju dalje, pa i stotinu metara, dok lovac dođe ,naravno, oni strpljivo čekaju,ali prepredena ptica znade odbjeći ili prestrašena se podigne tako da je lovcu onemogućen povoljan hitac na daljinu. Talijanski kačaduri još su uvijek ludo zaljubljeni i ne odvajaju se od setera ili epanjel bretona. To su , po njima, doista savršeni lovni psi za ovu vrstu lova, tvrde ferme i kratak pogodak, premda neće priznati da im seter ne aportira prepelicu nakon što je pala pod sigurnim pogotkom.

Engleska povijest se ponavlja n a domačem strništu, pa i u ovim situacijama lova, kada su seteri Englezima poslužili za fermu , dakle, pronalaženje divljači,a za donošenje su se koristili nekim drugim dlakavim prijateljima. Danas se, međutim, sve više koriste nijemci , njemački kratkodlaki , svestrani ptičari, veoma brzi u radu , finog nosa kao i u setera, odlični aporteri, toliko vrijedni da nijednu pogođenu ili nastrijeljenu pticu neće ostaviti za sobom!

Nijemci uzeli primat

Tko je, zapravo, lovac na prepelice? Sportaš, lovac na pero, samouvjeren u svoje znanje i vještinu, odgojitelj izvrsnog psa, u „lovačkoj „ duši ništa manje samouvjeren od gorljivih šljukara , kojih zanima plemenita ptica, šumska šljuka. Štoviše, lovac na prepelice prestao je uvjeravati lovidrugove kako mu lov pućpurke pruža istinsko zadovoljstvo. Zar, možda, nije zabavnije, pomislit će netko, uživati u radu fermaša kada se nađe usred šume, u potragu za šljukom ?

Je li, možda veći užitak loviti šljuke i siliti psa da se smoči, da je u blatu, da lovi po kiši ili snijegu, dok ga šiba ledeni vjetar! Naravno, svatko ima svoj omiljeni lov. Zašto, dakle, ne bi kazali i za našeg lovca na prepelice da je presretan onaj koji je zaljubljen u lov prepelica. Čak i na stolu, kada se blaguje, dobro pripremljena prepelica cijenjena je koliko i šljuka.

Što se pak tiče gađanja na prepelice ili šljuke, težina te majstorije ne može se usporediti, kažu , pa i početnici, navijajući očito za prepelice. Mnogima još uvijek nije poznato da prepelica kada osjeti psa i gužvu u polju, nakon nekoliko ispaljenih hitaca na ponovljeni zvuk sačme postane neuhvatljiva. No, za razliku od prepelice, šljuke se love u gustišu, na teško ( često) prohodonm terenu, gdje je svaki hitac otežan, a gdje jedino majsori imaju savršen uspjeh.

Tko je lovac na prepelice

Mnogi su pomirili te dvije suprotnosti vještine lovljenja, jer, vele, onaj tko je dobar u lovu prepelica, odličan je i u lovu šumske kraljice! Nemamo ništa protiv te usporedbe.

Mnogi su zadovoljni ako ulove pola prepelica na koje su imali prilike gađati.
Prepelice se love, rekosmo, „s noge na nogu. U tradiciji je ovoga lova da se lovci priviknu laganom, mirnom kretanju, bez nervoze, vike, galame i dozivanja. Nema goreg nego stalno se derati i dozivati svojega psa. Ako pas nije školovan, ili nije za društvo, najbolje je da lovac lovi sam, ili da ga – još bolje – ne vodi u skupni lov.

Lovac ne mora trkom pratiti kretanje svojega psa, jer na taj način samo potvrđuje mane u odgoju psa, čime se ne može pohvaliti. Rastući umor u lovu šteti samome lovcu jer zbog prekomjernog napora, bez kondicije, lovac gubi mirnoću i sigurnost u gađanju. Pogodak u lovu zavisi o mnogim okolnostima koje stvara situacija i položaj lovca u odnosu na divljač. Ako se prepelica podigne blizu, a još ju je k tome pas markirao, lovac će je oboriti kao od šale. Ne treba brzo pucati, nego pustiti pticu dvadesetak –tridesetak „koraka“ (metara ).

Iznenađenja su moguća

Ako je moguć duplet,nakon promašaja, ili polete dvije odjednom, spretniji će lovac takvu prigodu znati iskoristiti i na visak objesiti obe . Prepelice se, u pravilu, obaraju prvim pogotkom. Ali, to nije uvijek tako.

Lovac ponekad prenagli, pogrešno procijeni daljinu, nađe mu se na putu zapreka, pa koristi i drugi hitac. Čim ispali, lovac treba otvoriti pušku i ubaciti patronu u cijev ! Ta naizgled rutinska radnja, zanimljivo je, rijetko se kad odmah obavi. Lovac je tada najčešće zaokupljen donošenjem prepelice od njegova psa..

U to se dogodi da poleti druga prepelica lovcu „pod nosom“, ali on nije spreman za brzo reagiranje.... Ali, neka naći će je već uskoro. Bit će još dana, bit će još lova. Tek je počelo!

( Opširnije možete čitati u Dobroj kobi za kolovoz , broj 191. )