Prvi korak bio je određivanje kriterija kojima bi odabrano društvo trebalo odgovarati. Veličina društva (brojnost članova) bila je jedan od kriterija jer logika kaže da društvo s većim brojem članova ima i veću ekonomsku snagu pa će lakše prebroditi nevolju. Nadalje, traženo je društvo kojem je lovište opožareno u velikoj površini.
Jasno, moralo je to biti društvo koje gospodari fazanskom divljači. Kriterij je bio i taj da odabrano društvo već ima plan sanacije terena i da pripremi lovište za ispuštanje donirane divljači. Drugim riječima, da znaju kako ponovo stvoriti uvjete u kojima će donirani fazani doista biti ishodište novog matičnog fonda te divljači, a ne samo hrana sa "švedskog stola" ostavljena na milost i nemilost predatorima.
Kad smo sve to lijepo odredili bacili smo se u potragu. Ključnu pomoć u prikupljanju informacija dao nam je kolega i prijatelj Boris Katić kojem i ovim putem iskreno i od srca zahvaljujemo. Konačno, filtriranjem svih podataka, odabrali smo LD "Voljak" Solin. Prije same donacije, delegacija s Okića u sastavu Franjo Pustaj kao dopredsjednik i Vjeran Stilinović kao tajnik otišla je 30. rujna u Solin kako bi se osobno uvjerila u razmjere stradanja te pripremljenost i ekipiranost odabranog društva za prihvat doniranih fazana i njihovo sukcesivno ispuštanje u lovište.
Na izlasku s auto-ceste dočekala nas je jaka ekipa naših domaćina. Predvodio ih je Željko Grubišić kao predsjednik društva, a tu su bili i tajnik Žarko Matenda i član Izvršnog odbora Mladen Katić.
Sjedamo u auto i obilazimo lovište.
Na svoje se oči uvjeravamo u razmjere štete. Jednako tako, uvjeravamo se i u način gospodarenja i promišljanje lovstva naših domaćina. Automatske hranilice i umjetne lokve u kojima se divljači servira voda privlače našu pozornost. Naročito lokve s kojima se mi na Okiću ne susrećemo. Ne trebaju nam-.
Obilazak završavamo u lovačkom domu. Sjedamo s domaćinima i priča ide sama od sebe. Vrlo brzo dolazimo do zaključka kako naša dva društva imaju niz situacija koje su nam zajedničke.
Domaćini se hvale boćalištem koje su upravo izgradili. Kako u tom smislu baš i nemamo nekog "konja za trku", mi želimo vidjeti volijeru. Uskoro stojimo pred objektom za kojeg je teško naći neke manjkavosti. Dva člana naše delegacije razmijeniše pogled i lagano kimnuše glavom. Eto, to je definitivno to!
Odlazimo do Solina i sjedamo u ugodan prostor na obali rijeke Jadro. Okruženi divljim patkama u rijeci i ribljim delicijama u tanjuru dogovaramo konkretne detalje oko isporuke. Razgovor se razvukao do dugo u noć, a teme su bile ne samo lovačke.
Svo vrijeme osjećali smo se kao među svojima. Vrlo brzo imali smo osjećaj kako se s našim domaćinima poznajemo već godinama, a ne satima. I još smo se jednom uvjerili kako je podjela na sjever i jug besmislena, neutemeljena i potpuno promašena.
U subotu, 07. listopada 10 (deset) matičnih fazanskih jata dopremljeno je i ispušteno u prihvatilište.
Tom prigodom Predsjednik LD „Fazan“ Okić, Antun Domović rekao je: „Gledajući slike s opožarenih područja bilo nam je jasno kako je šteta na divljači neprocjenjiva te da su neke vrste možda i potpuno nestale u pojedinim lovištima. Odreagirali smo brzo i učinili koliko smo mogli. Zbog toga sam danas posebno ponosan.“
Njegov kolega, predsjednik LD „Voljak“ Solin, Željko Grubišić nadodao je: „Šteta je doista velika i gospodarenje će nam u idućih par godina biti znatno otežano. Ova gesta naših okićkih prijatelja pomoći će nam da se brže vratimo tamo gdje smo bili prije požara. Ali posebno nas se dojmila gesta tih dragih ljudi i činjenica da nismo ostali sami u nevolji koja nas je snašla.“.
Dva tajnika, solinski Žarko Matenda i okićki Vjeran Stilinović u isti su mah rekli kako se nadaju da će ova informacija doći do brojnih lovačkih ušiju i ponadali se da se ova inicijativa kao epidemija proširi Lijepom našom.
Dojmovi koje nosimo i veze koje su uspostavljene između ova dva društva još će nam dugo ostati kao podsjetnik da svaka medalja ima dvije strane te da iz svake nevolje možemo izvući jako puno pozitivnog. Pozivi u goste su razmijenjeni. Već u studenom družit ćemo se i u Solinu i na Okiću. Da, ovo bi zaista mogao biti početak jednog divnog prijateljstva.
Tekst i foto: Vjeran Stilinović, prof.
