Je li pucanje doista način za rješavanje takvog stresa? Otišao sam do zagrebačke streljane LAS i provjerio odlazile li tamo 'obični ljudi' na takvu, antistresnu terapiju. Dobio smo potvrdan odgovor, ali samo djelomično. Da, sve više 'običnih ljudi' puca rekreativno, no varate se ako mislite da je moguće otići ljutit s posla, doći do streljane, uzeti pištolj i ispaliti spremnik metaka u siluetu dok zamišljate čovjeka koji vam se zamjerio.

Zašto ne važi princip 'idem se malo ispucati?

Za početak, priječi vas zakon. Nitko ne može doći s ulice, zatražiti pištolj, metke i metu. No, zato se možete učlaniti u streljački klub, primjerice u LAS-u ćete platiti 'probnu' mjesečnu članarinu od 200 kuna, a potom ćete u pratnji instruktora dobiti priliku da zapucate. A taj instruktor, Rajko Radmilović, objasnio mi je zašto pucanje nije instant rješenje za rješavanje nagomilanog stresa.

"Da, bilo je takvog feedbacka, znao sam čuti izjave 'danas mi je bila frka na poslu, idem se malo ispucati', ali to baš i ne ide tako lako kako neki možda zamišljaju. Prvo, da bi se čovjek opustio s oružjem, on mora dobro svladat tehniku rukovanja i naučit pucati. Većinom se ljudi bore sami sa sobom, odnosno s oružjem, zbog straha, adrenalina... Adranalin vas 'šukne' na početku, a u takvoj se situaciji čovjek ne može opustiti nego se dodatno uzbuđuje. Tek kroz više vježbe čovjek dolazi do toga da s metkom ispucava negativnu energiju, tj. da mu ta negativna energija odlazi sa streljivom iz ruke kroz cijev. Za tako nešto, kažem, potrebna je duža faza, mora se ovladati s oružjem i s tehnikom", priča mi Radmilović.

Ubijanje znatiželje za oružjem

Kad već nije nagomilan stres, gospodin Radmilović objasnio mi je i koji su glavni motivi rekreativaca koji prvi put dolaze na streljanu.

"Ja sam to nazvao 'ubijanjem znatiželje za oružjem'. Najveći dio želi samo probati. Nije to problem, naprotiv, mi i podržavamo, a u biti smo jedini klub u Hrvatskoj koji se drži rekreativnog principa iako imamo svoje natjecatelje", kaže pa pruža ruku i pokazuje na trofeje i priznanja koja je osvojila sportska sekcija LAS-a.

U 15 godina kroz klub je prošlo oko 2380 ljudi. Većinu njih je naučio pucati, ne računajući one koji su došli s nekim predznanjem.

"Počeli smo radom u rujnu 2003., a prve članove primili u travnju 2004. godine. Članstvo fluktuira, u prosjeku imamo oko 150-200 članova, ove godine nešto je i više, upravo zbog tog sustava mjesečne članarine i onih koji žele probati", otkriva mi.

Žene pedantnije pogađaju metu

Većina članova su muškarci, no i žene se vole okušati u pucanju.

"Žena je nešto manje, osobito na početku, ali s vremenom se interes sve više povećavao. Najčešće dođu u društvu, dvije prijateljice, dečko i cura ili supružnici. I mogu vam reći da cure znaju biti jako zahvalne za obuku. Ako ih na početku ne uhvati prevelik strah – što je prirodna reakcija – sve brzo svladaju, pedantne su pri pridržavanju uputa i vrlo brzo uđu u dobru tehniku. Stvarno znaju biti solidni strijelci. Barem ako sudim po curama koje dolaze na tečaj za zaštitare. Nekada su i bolji nego dečki", veli.

Inače, zaštitari su im najčešći gosti streljane. U sklopu streljane djeluje i Učilište LAS koje provodi obuku u sustavu privatne zaštite, kao škola i centar za dodatnu obuku. Na LAS zaštitari dolaze na vježbe gađanja kako bi stekli licencu koju jednom godišnje produžuju.

Prirodni talent

Taman je na streljanu stigla i zaštitarka Sandra koja je spremno pozirala dok je pogađala metu.

"Prvi put sam uzela oružje 2017., zbog licence. Ovdje su me sve naučili", priča mi Sandra koja se dobro snašla, potvrđuju to i dečki iz LAS-a.

"Kako je bilo prvi put? Nisam imala strah niti neke predrasude, bila je neka znatiželja. Nemam oružje doma, pa eto, prvi put se susretneš s time, vidiš kako je to."

Ipak, nije ju toliko povuklo da dolazi i rekreativno pucati.

"Tu sam jednom godišnje. Zasad nemam želju pucati više, možda jednom i dođe", kaže kroz smijeh.

Neki idu na pecanje, neki na streljanu

Nije dugo prošlo i naišao sam na prvog 'pravog' rekreativca. Domagoj je inženjer zračne sigurnosti, a nakon uredskog posla opušta se pucanjem. Zvuči čudno?

"Počeo sam prije pet godaina, sportski sam se bavio time u Rijeci, tu sam rekreacijski. Dođem u prosjeku svaki drugi tjedan, nekad i svaki. Ovo mi je baš onako, 'relief', dobro mi dođe za vježbu, za koncentraciju. Recimo, ruke mi se inače tresu, a dok pucam posve sam miran."

Inače, u Rijeci je znao ići na streljanu s prijateljima. 'Neki su išli na pecanje, mi smo na streljanu', dodaje.

"Koliko ispucam? Nekad 50, nekad 100 metaka. Ako vježbaš gađanje, sve drugo je previše, pucat ćeš bez veze a kune idu same", kaže. Cijena jednog metka je između 2 i 2,20 kuna pa si računajte.

S Domagojem sam prokomentirao malo i onaj etički aspekt pucanja. Ni želim vas nagovarati da uzmete oružje u ruku, osobito ne izvan ovakvih kontroliranih uvjeta, no moj sugovornik smatra da ne treba dizati moralnu paniku.

"Kaže se da ne ubija oružje nego čovjek. Bio sam u SAD-u, baš i u Teksasu, i vjeruj mi, imaju manje problema nego mi ovdje. Da, ako dođeš van u kafić, znaš da su svi naoružani. Ali ovdje dođe 'majmun', izvadi pištolj i maše, da to napravi tamo dobio bi istog trena metak u glavu. Svakako je tamo manje nereda zbog legalnog držanja, druga je stvar dostupnosti djeci, to je već ozbiljan problem", mišljenja je.

Ne mogu se pohvaliti pogocima

Kad sam već stigao tamo, i mene je gospodin Rajko obučio, i to na domaćem pištolju 'HS-produktu'. Prolazim sigurnosne mjere, pojašnjava mi 'tehnikalije' pištolja - upoznaje me s oružjem - potom i kako da zauzmem stav, kako disati, koje je idealno držanje i, konačno, koliko meko treba kažiprstom stisnuti okidač.

Sam pištolj djeluje na prvu kao igračka, no nema tu zabune. Svjestan sam što držim u ruci i koliko fatalna ta igračka može biti. I istina je ono što kaže, ako nekog doista mrzite, u trenutku obuke sigurno ga se nećete sjetiti. Sav fokus je na ovladavanju oružjem, izvan toga ništa ne postoji osim mete. Ispred nas su one s ljudskom siluetom, za neke i kontroverzne.

"Kompjuterski ih projiciramo, možete birati hoćete li krugove ili ove 'FBI siluete' imate dosta nijansi. Bivši tajnik streljačkog saveza mi je svojedobno prigovarao zbog silueta, držao se nekakve filozofije da nije to etički... Odgovorio sam mu da smo mi u prvom redu streljana za profesionalnu obuku ljudi, pa sam ga pitao u što zaštitar ili policajac puca, u krug ili u čovjeka?"

Ispalio sam pet metaka u siluetu, uspjehom se neću (a i ne mogu) hvaliti, a eto za utjehu vidim da ni moj sugovornik Domagoj nije bio presretan svojim rezultatima. Iako trenira pet godina, nije se libio Rajka pitati za poneki savjet.

Rođendanski poklon za djevojku

Kad sam izašao iz prostora streljane stigao je i mladi par, 24-godišnja Ana i 26-godišnji Bruno. On je bivši policajac, ima iskustva s oružjem, a stigao je kao pratnja djevojki koja je odlučila isprobati pucanje.

"Došao je zbog mene", kaže Ana, a Bruno otkriva da je njegovoj djevojci uskoro rođendan i da je to poklon. Eto, toliko o savršenim poklonima za djevojke. Neće baš sve usrećiti spa, welness i manikure. Nekad, očito, treba upotrijebiti maštu.

"Zanima me kako je to. Recimo, super mi je i boks, ta neka vrsta uzbuđenja. Zanima me kakav će biti osjećaj, hoće li mi se tresti ruke, znojit se... Vidjet ćemo, zasad mi je ok, dok ne primim pištolj", objasnila mi je malo detaljnije Ana.

Inače, rekla je samo jednoj prijateljici da ide na streljanu pa nas moli da je ne slikamo. 'Nek' to ostane naša tajna.'

Za nekih sat vremena – kad se osjetila spremnom – stala je pred streljanu. Iz druge prostorije čuli smo hice, a podijelila nam je svoje dojmove. Prvi nisu bili najbolji.

"Pa, iznenadila sam se. Čudan osjećaj. Jednostavno je, a opet, bilo je teško, ruka mi se tresla, nisam očekivala da će mi pištolj toliko odskočiti, još me je i čahura poplašila."

Instruktor nam je rekao da se takve reakcije događaju, nisu česte, no nije ni prva ni zadnja kojoj se to dogodilo.

"Poslije je bilo bolje. Hoću li opet doći? Pa, mislim da hoću", kaže neodlučno, još pod dojmom.

No, njezin dečko ipak je bio zadovoljan.

"Ma, super je, cura mi je Lara Croft", nasmije se pa zaključi: "Ako nastavi, nabavit ću si pancirku."

Autor: Daniel Radman Izvor: Jutarnji Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX