Ni jednim zakonskim propisom o oružju ni provedbenim propisom tog zakona nije određeno vrijeme ni rok koliko pojedini lovac tijekom godine može radi lovljenja izbivati s adrese svog prebivališta i boraviti u lovačkom domu, hotelu ili nekom drugom smještaju koji se nalaze u granicama lovišta čiji je on član i koji ima pismeno dopuštenje za lov divljači u tom istom lovištu. No, unatoč tome, prema stajalištu djelatnika Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Omiš broj 511-12-30-02-2/199-2012, a koji je na žalost prihvatio i Prekršajni sud u Splitu te je Presudom broj Pp-44J-2880/12 od 10. studenoga 2014. godine osudio lovca I. R. jer je držao svoje lovačko oružje u metalnom ormaru, ispražnjeno i odvojeno od streljiva, u svojoj vikendici koja se nalazi u zajedničkom lovištu Zeževica, a ne na adresi njegova stalnog prebivališta u Splitu. Ovo stajalište policijskih djelatnika i časnog Suda neodrživo je s aspekta ne samo praktičnosti već i sa staj&lišta prava lovca da svoje oružje koristi za odstrel divljači te da to isto oružje bude čuvano na propisani način1 kao što je bilo u konkretnom slučaju. Kada bi se prihvatilo stajalište Suda I. stupnja, onda bi imali apsurdnu situaciju da bi se lovci, a što je praktično nemoguće, trebali s oružjem stalno vraćati u mjesto svog prebivališta i ponovo sutradan ići u lov. Primjerice, kada lovci iz Dal macije idu u lov na krupnu divljač u Slavoniju, Baranju ili što je još značajnije u inozemstvo (Mongolija, Rusija, Švedska, Namibija i si.), gdje lovovi traju ne nekoliko tjedana, nego čak i nekoliko mjeseci, postavlja se pitanje kako bi oni mogli svoje oružje čuvati u mjestu prebivališta, a boraviti i biti u lovu u inozemstvu.
Intencija, cilj i smisao zakonskog propisa o čuvanju lovačkog oružja u metalnom ormaru koji se ne može otvoriti običnim alatom jest sigurnost i težnja da to oružje ne dođe u ruke osoba koje bi ga mogle zlouporabiti. Sprječavanje neovlaštenih da rukuju tim oružjem ili da dođu u posjed istog temeljni je cilj zakona, a činjenica da oružje nije stalno u mjestu prebivališta osobe koja ima pravo na držanje i nošenje lovačkog oružja, već se nalazi u posjedu osobe -lovca u mjestu gdje isti izvršava pravo lova ne može biti razlogom da mu se to isto oružje oduzme. Zašto su policijski djelatnici, a i sam sudac, propustili cijeniti cilj zakonodavca ostaje nejasno, ali takva praksa sužava pravo lovca da doista stvarno i faktično čuva svoje oružje na siguran način kada je izo-čan iz mjesta prebivališta neovisno o broju dana, tjedana ili mjeseci ako je izo-čan u cilju odstrela divljači bilo u zemlji bilo u inozemstvu.
Mladan Vidović, mag.iur.Objavljeno i u: Glas lova i ribolova, siječanj 2015