Dr.sc. Željko Mikulec
Zavod za hranidbu
Veterinarski fakultet - Zagreb

HRANIDBA JELENA

Iako je praksa uzgoja i držanja jelena relativno novija grana stočarstva, u nekimzemljama svijeta takva proizvodnja postoji već stotinama godina. Prvi podaci potiču iz Kinegdje je taj vid proizvodnje zabilježen još prije 1000 godina.Suvremena praksa farmski držanih jelena vuče porijeklo iz Novog Zelanda, Njemačkei Škotske, a proširila se gotovo cijelim svijetom. Broj farmski držanih jelena u svijetu nagloraste, a svoj intenzivan porast započeo je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.Procjenjuje se da se u pojedinim zemljama kao što je Kanada populacija uzgajanih jelenapovećava oko 20% godišnje. U prilog tome govori i podatak da se od 1969. godine, pa donovijeg vremena, ukupan broj farmski držanih jelena u svijetu povećao sa nekoliko tisuća na3 milijuna (Hudson, 1993).

U Europi je od svih jelenskih vrsta jelen lopatar (Dama dama) najudomaćeniji ufarmskom uzgoju (preko 80% od ukupnog broja farmski držanih jelena u Danskoj,Njemačkoj, Italiji, Slovačkoj, Švedskoj i Švicarskoj; između 40 i 70% u Češkoj, Francuskoj,Norveškoj i Poljskoj). Jelen obični (Cervus elaphus L.) je druga po raširenosti jelenska vrstau uzgoju u Europi (preko 80% u Velikoj Britaniji, Mađarskoj i Španjolskoj; između 30 i 70%u Češkoj, Francuskoj, Norveškoj i Poljskoj) (Bartoš i Šiler, 1993). Vrste jelena kao što jevapiti - kanadski jelen (Cervus canadensis) također su uzgajani u Europi, ali u manjem broju(1% u Francuskoj i Švicarskoj) dok u Kanadi spada među najzastupljenije.U svijetu, jeleni se uzgajaju kako u različitim klimatskim prilikama tako i u različitimuvjetima držanja i hranidbe. U područjima Istočne Azije (Južna Koreja, Kina) hranjeni su “izvreće” u zatvorenim sustavima uzgoja, dok su suprotno tome, u Rusiji držani na velikimprirodnim pašnim područjima. U Europi i Novom Zelandu jeleni pasu na kultiviranimpašnjacima, no zbog klimatskih razlika paša je u Europi sezonskog karaktera i neophodna jezimska prihrana.

Zbog širenja i sve većeg interesa stočara za taj vid proizvodnje, nutricionisti iproizvođači stočne hrane sve su češće pozivani da pružaju savjete u hranidbi, te da predvide iproizvedu hranu koja će zadovoljiti hranidbene potrebe za te relativno nepoznate preživače.Veliki je broj čimbenika koji se moraju uzeti u obzir pri sastavljanju optimalnogprograma hranidbe kako kod svih vrsta i kategorija životinja, pa tako i kod jelena. Po svojimhranidbenim potrebama i navikama jeleni se prilično razlikuju od drugih poznatijihudomaćenih preživača, stoga su i najveći materijalni gubici vrlo često povezani sa greškamau hranidbi. Osnove njihovih hranidbenih osobitosti objašnjene su morfo-fiziološkimistraživanjima (Hofmann, 1989).

Iako su divlji preživači prilagođeni na gotovo svu svjetsku biomasu, botanički sastavobroka jelena je vrlo važan. Dostupnost i hranidbena vrijednost biljaka značajno variratijekom godine. U divljini, jeleni se kreću velikim područjima gdje sami izabiru optimalnibotanički sastav obroka. Ta je situacija potpuno suprotna farmskom držanju, koje jepovezano s ograničenim brojem biljnih vrsta. Jeleni pasu, ali i brste. Lopatar, ukoliko pašnjaknije prenapučen, preferira obrok sa 75-90% trave i lisnatog bilja, te 10-25% brsta. Sastavobroka je najčešće takav, iako u proljeće lišće i mlade grančice (izdanci) imaju većukoncentraciju probavljive energije i probavljivih bjelančevina od trave. Uglavnom, jeleniimaju veću sposobnost probavljanja obroka bogatih sirovom vlakninom od većine domaćihpreživača. Usprkos toj činjenici, istraživanja su pokazala da jeleni izabiru hranu koja sadržimanje sirove vlaknine, a veću količinu dušika (bjelančevina) i topivih ugljikohidrata(Domingue i sur., 1991). Takva se zapažanja podudaraju sa nalazima u ovaca, ali uz značajnurazliku u sezonalitetu koji je prisutan u jelena.

Visokorazvijene sezonske prilagodbe metabolizma i fiziologije probave jestnajzanimljivija prilagodba cervida. Ciklusi su bolje izraženi u jelena koji se nalaze na većimnadmorskim visinama i koji borave na sjevernijim i hladnijim područjima. Kako su ti ciklusikarakteristični za sjeverne divlje preživače, logičan je zaključak da su ti bioenergetski ciklusiu biti prilagodba na oskudnu prehranu tijekom zime.

Jeleni koji borave u toplijim krajevima (tzv. “tropski” jeleni) smatraju senesezonskim. Jeleni lopatari su mediteranskog porijekla i manje su sezonalni od sjevernihjelena. No, velika sposobnost prilagodbe pomaže mu da se dobro aklimatizira u područjimasa hladnijom klimom.

Te se prilagodbe temelje na smanjenju inenziteta metabolizma, a manifestiraju seslabijim apetitom, te shodno tome smanjenom dnevnom količinom konzumirane hrane. Nataj su način jeleni dobro prilagođeni naglim promjenama vremenskih uvjeta u zimskimmjesecima.

Sezonski ciklusi pod kontrolom su hormonalnog sustava i to prvenstveno poddjelovanjem melatonina čija je aktivnost fotoperiodička, tj. usko povezana sa dužinom dana(Lincoln, 1985). Melatonin utječe na lučenje prolaktina, hormona rasta, te natireostimulirajući hormon (Milne i sur., 1990). Pretpostavlja se da je intenzitet metaboličkihprocesa usko vezan uz hormone štitnjače, dok je sam apetit povezan sa vrijednostimaprolaktina (Ryg, 1986; Ryg i Jacobsen 1982). To potvrđuju i rezultati istraživanja koji supokazali značajan porast koncentracije prolaktina u ljetnom solsticiju u odnosu na zimskemjesece (Sibbald i Milne, 1993). Suprotno tome, eksperimentalno kočenje djelovanjaprolaktina u proljetnim mjesecima dovelo je do smanjenja konzumiranja hrane i padaprirasta.

U odnosu na ljeto ili jesen, aktivnosti jelena u zimi značajno opadaju. Jeleni tražesklonište i smanjuju aktivnost kako bi sačuvali energetske rezerve preko zime. U odnosu naproljetnu pašu, unos hrane tijekom zime opada za čak 40-60% (Domingue i sur., 1991;Sibbald i Milne, 1993). Uzdržne energetske potrebe najniže su u siječnju. Povećanjeenergetskih potreba, npr. uslijed fizičkog uznemiravanja ili uslijed nedostatka skloništapotencijalno je vrlo štetno. Isto tako na povećanje energetskih potreba utječu i nepovoljnevremenske prilike kao što je vjetrovito i vlažno vrijeme.

Povećanje utroška energije za termoregulaciju ovisi o kvaliteti hranidbe, tjelesnojmasi i kvaliteti dlačnog pokrova. Bijelorepi jeleni (Odocoileus virginianus) i jeleni lopatarisu osjetljiviji na hladnoću u odnosu na kanadskog jelena (vapitija). Stres hladnoćom možebiti velik, tako da je za telad jelena oteljenu u zimi potrebno osigurati skloništa. Čak i bezvjetra, donja kritična temperatura za telad jelena je +5°C, što ga čini mnogo osjetljivijim nahladnoću u odnosu na janjad ili telad. Odrasle su životinje puno otpornije na hladnoću. Vapitijeleni su veće tjelesne mase i bolje izolirani (Parker i Robins, 1985). Iako telad vapitija imanisku kritičnu temperaturu oko -20°C dok se nalazi u ležištu, u kretanju ili stajanju ona sepenje na -5°C. Zaštićeni od vjetra, odrasli su vrlo otporni na temperature do -25°C. Usprkoshladnim (ali suhim) klimatima, vapitijima treba sklonište samo za zaštitu od vjetra.Intenzitet metabolizma ponovo se počinje pojačavati u ožujku, kao odgovor naproduženo trajanje dana. Do tog vremena, tjelesne rezerve su toliko iscrpljene da je jelen utom vremenu najosjetljiviji na negativnu energetsku bilancu. Kako u to vrijeme pada krajzime, jeleni su na obrocima niske energetske vrijednosti, pa se uz izloženost hladnimnevremenima povećava opasnost od njihovog uginuća. To je razdoblje stoga opasnije zapreživljavanje jelena, negoli je to sredina zime (siječanj). Zakašnjela prihrana najčešće višene može zaustaviti uginuća zbog potpunih iscrpljivanja rezervi energije i bjelančevina.Kako bi se ublažili takvi zimski hranidbeni stresovi, potrebno je obratiti pažnju nakvalitetnu ljetnu i jesensku hranidbu koja je iznimno važna za zimsko preživljavanje. Osimtoga, važno je životinjama ponuditi visokoenergetsku zimsku prihranu, iako je zimi prisutanlošiji apetit i smanjeno uzimanje hrane. Takva prihrana pomaže smanjenju utroška energijena traženje hrane i probavljanja nekvalitetnih krmiva s visokom količinom sirove vlaknine.Također, kako su jeleni lošije kondicije u zimi, potrebno im je osigurati dobra skloništa zazaštitu od vjetra i kiše, što će prevenirati zimska uginuća.

Kako je rast jelena također sezonski, nakon zimskog zastoja dolazi vrijeme ljetnogkompenzatornog rasta. Uočena je značajna ovisnost između niske proljetne težine i gubitkatjelesne mase tijekom zime. Taj odnos je od velikog praktičnog značaja, jer kompenzatorniprirast daje mogućnost povećanja koristi od ljetnih ispaša povećanjem intenziteta priraštanja.Međutim, kapacitet za oporavak tjelesne mase nije neograničen, posebice u mladih grla.Potrebe za metaboličkom energijom (ME) za prirast tjelesne mase u vapitija kreću seizmeđu 6 kcal/g prirasta u zimi do gotovo 10 kcal/g u ljeti. Istraživanja na jelenu (Fennessy isur., 1981; Suttie i sur., 1987) ustanovila su vrijednost od 8,8 kcal/g prirasta za jelene stare 6-18 mjeseci, te 13 kcal/g za košute.

Među važnije faze sezonalnih prilagodbi na koje treba obratiti pažnju spada ireprodukcija. Teljenje mora biti precizno tempirano kako bi se osiguralo da telad izbjegnekasno zimsko nevrijeme, a da opet ima dovoljno vremena da dovoljno odraste kako bipreživjelo slijedeću zimu. Na optimalno vrijeme teljenja utiče vrijeme parenja i dužinatrajanja graviditeta. Trajanje graviditeta nije jednako dugo kod svih vrsta jelena (obični ilopatar - oko 230 dana, bijelorepi - oko 205 dana, vapiti - oko 255 dana).Potrebe na hranjivim tvarima tijekom graviditeta su malene sve do zadnje trećinekada gravidne ženke već imaju pristup proljetnoj paši. Posljednjih dana graviditeta,energetske potrebe povećavaju se na 1,2 Mcal / dan za jelene, te 2,9 Mcal / dan za vapitije.Radi smanjivanja opasnosti od teškog teljenja, teže ženke podmiruju dio potreba putemmobiliziranja tjelesnih rezervi.

Tijekom prvog mjeseca laktacije, mlijeko jelena običnog sadrži 8-13% masti, 7-9%proteina, te 4,5% laktoze. U odnosu na crvenog jelena, vapitijevo mlijeko je blagorazrijeđenije uspoređujući ga u istim fazama laktacije (Kozak i sur., 1995). Kako produkcijamlijeka opada tijekom laktacije, koncentracija energije u mlijeku jelena povećava se sa 1,0 na1,7 Kcal / g. Vapitijevo mlijeko čini se neznatno manje koncentrirano, posebice u dobrohranjenih visokoproduktivnih životinja s prosjekom oko 1,2 Kcal/ g (Hudson iAdamczewski, 1990; Kozak i sur., 1995).

Uz kvalitetnu hranidbu košuta jelena proizvodi u vrhu laktacije oko 2,5 l, a vapitijaoko 4 l mlijeka dnevno. Taj nivo produkcije mlijeka osigurava teladi prosječni dnevni prirastu jelena od oko 280 g/dan (Škotska) pa do oko 320 g/dan (Novi Zeland), te 870 g/dan uvapitija, sve do odbića (prije sezone parenja) u starosti od oko 110 dana (početak rujna).Prirasti prije odbića za telad lopatara iznose oko 175 g/dan za mužjake i oko 150 g/dan zaženke. Te vrijednosti mogu biti i 30% niže, ukoliko mater nije hranjena kvalitetnom hranom ine podmiruje potrebe laktacije. Telad također treba biti prihranjivana tijekom kasnog ljeta,kako bi se smanjio stres povezan sa odbićem. Iako su njihove potrebe za bjelančevinamamale i opadaju s proljetno-ljetnih 18% na oko 12% u obroku, odbijena telad treba imatidostupnu prihranu tijekom cijele zime. Tijekom zime prirasti značajno opadaju na 50 g/dankod muške i 25 g/dan kod ženske teladi. To je povezano s brojnim sezonalnim fiziološkimzbivanjima spomenutim na početku. Potrebe na ME u mladog lopatara tijekom jeseni, zime iperioda proljeće-ljeto iznose 70, 80 i 90% potreba odraslih, usprkos njihovoj manjoj masi.U jesen, odbijena telad ima manje od 4% tjelesne masti (janjad 18%). Najbolji načinza njihovo pripremanje za zimu je odvajanje prije sezone pripusta. Skupina odvojenihmladih, tako je manje izložena stresu za vrijeme aktivnosti parenja odraslih, a i manja jekonkurencija za hranu koja bi bila puno veća da se napasuju s odraslima. Dodatna prednostodvajanja prije pripusta je i ta što košute imaju nekoliko tjedana nakon laktacije da povećajusvoju težinu prije parenja.

Porodna masa teleta je direktno povezana sa sposobnošću njegova preživljavanja, tesa težinom pri odbiću. Učinak na prirast i pripremu teladi za zimu najbolje ilustrira podatakda svaki kilogram povećane porodne mase znači povećenje mase pri odbiću za 3 - 4kg.Gledano dugoročnije, veća masa ženske lanadi pri odbiću znači njenu veću masu sa 15mjeseci starosti, što pak vodi ka boljoj koncepciji, većoj tjelesnoj masi teleta itd.Dakle, osim porodne tjelesne mase teleta na reproduktivni ciklus utječe i tjelesnamasa košute u vrijeme parenja. U tablici 1. navedene su preporuke težina u različitoj dobi ivremenu tijekom godišnjeg ciklusa (Haig i Hudson, 1993). To su težine s kojima uzgajačimogu biti sigurni da će polučiti dobru produktivnost.

U jelena lopatara teoretska se sposobnost za oplodnju javlja u težini od oko 28 kg.Međutim, istraživanja pokazuju da bi se postigla stopa koncepcije i telenja preko 75% ujednogodišnjih ženki, težina pred tjeranje trebala bi biti najmanje 38kg. Starije košute trebalebi u težini 42-50 kg imati stopu teljenja preko 90%. Vapiti moraju dostići približno 210 kg zapostizanje 50%-tne stope koncepcije (Hudson i sur., 1991). Stopa koncepcije približava sevrijednosti od 95% u životinja koje prelaze 260 kg. Rata teljenja u odraslih košuta je uprosjeku preko 90% (Friedel i Hudson, 1994).

Pravilna hranidba pomaže u postizanju ovih ciljeva. Kao i u domaćih preživača, kasnafaza graviditeta zahtjeva i kvalitetniju hranidbu. Za razliku od ostalih preživača, ženke jelenapodmiruju svoje potrebe na račun ploda ukoliko se nađe u nepovoljnim hranidbenimprilikama. Suprotno tome, krave i ovce razviti će i metaboličke bolesti opasne po život kakobi održale normalan rast ploda. Stoga je važno zapamtiti, da će loša ili nedovoljna hranidbarezultirati povećanjem pobačaja i smrtnosti ploda, iako neće biti primjećena loša tjelesnakondicija u košuta. Osim toga, iako tijekom jeseni košute talože masne rezerve zaosiguravanje zimskog preživljavanja, one velikim dijelom kompenziraju nedovoljnu prehranuzastojem u rastu. Stoga, razudbeni nalazi masnih depozita u malih košuta ne mora značiti dasu one bile dovoljno hranjene. Ustanovljeno je, također, da hranidba utiče i na materinskoponašanje košute. Prema istraživanjima na jelenima u Škotskoj, pokazalo se da životinje kojesu bile loše hranjene slabije pokazuju materinske instinkte.

* Deblje su otisnute potrebe na metaboličkoj energiji

Pothranjivanje tijekom jednog jedinog ljeta može imati negativan učinak na stado ikroz nekoliko narednih godina. Ženke koje su prelagane u vrijeme parenja možda nećekoncipirati. Ako i koncipiraju njihova će telad biti oteljena s nižom tjelesnom masom, što je udirektnoj vezi s tjelesnom masom matere u oplodnji. Porodna masa teleta je direktnopovezana s sposobnošću preživljavanja, te sa težinom pri odbiću.

Hranidba mužjaka također je od velike važnosti za reproduktivni ciklus, a time i zaukupnu proizvodnju. Tijekom sezone parenja (tzv. “rike”) mužjaci smanjuju konzumiranjehrane, pa u tom periodu gube na tjelesnoj masi. U nekim slučajevima ti gubici mogu iznositi ido 30% tjelesne mase. Stoga, odrasli mužjaci imaju visoke proljetne i ljetne hranidbenepotrebe radi nadopune rezervi istrošenih tijekom protekle sezone parenja i zimskog perioda.Oporavljanje tjelesne kondicije prije zime jedan je od važnijih zadataka hranidbe. Mogućiobrok sastojao bi se od krmiva kao što su kvalitetno sijeno, zob i peletirana dopunskaComment [none1]:mineralno-vitaminska smjesa. Ta bi smjesa prema preporukama (Friedel i Hudson, 1994)trebala biti kemijskog sastava kako je navedeno u tablici 2.

Počevši u proljeće, mužjaci također utroše veće količine energije i za porast rogova.Razvoj i veličina rogova ovisi uvelike o nutritivnim faktorima. Restrikcija tijekom zime neutiče na veličinu roga, dok je tijekom porasta dostupno uglavnom dovoljno hrane. Potrebe namineralima za vrijeme rasta rogovlja su gotovo jednake onima u košuta za vrijeme laktacije.Od 20-40% potreba za mineralima podmiruje se mobilizacijom iz tjelesnih rezervi, jer inajbolji obrok može podmiriti samo 60-80% potreba. Tablice 3. i 4. daju približnu vrijednostenergije obroka i potreba za proteinima u jelena lopatara. Tablica 3. je preuzeta izistraživanja provedenih na Novom Zelandu, stoga su u hladnijim i vlažnijim područjimapotrebe u zimskim mjesecima nešto veće.

Porast rogova u jelena je vrlo važna pojava u reprodukciji, jer oni igraju ulogu uustanovljavanju dominacije i povećanju mogućnosti pristupa do ženki u estrusu tijekom rike.Vrlo velik utjecaj na rast rogova ima građa tijela i tjelesna masa, što je pak usko povezano sahranidbom.

Općenito, za sve jelene vrijedi da ukoliko pašnjaci nisu prenapučeni, veliki diohranidbenih potreba može biti podmiren napasivanjem. Naravno, adekvatnost opskrbehranjivim tvarima iz paše ovisi o njenoj kvaliteti i dostupnosti. Unutar mogućnosti, jelenimogu nadoknaditi lošu kvalitetu obroka konzumiranjem većih količina hrane. Međutim,krmiva loše kvalitete imaju sporiju pasažu kroz burag, što ograničava unos hrane. Iako nijekvantificiran, čini se da se pod takvim uvjetima kapacitet buraga povećava kao i tijekomlaktacije kada se prilagođava na veće unose hrane. Starija paša, bogata sirovom vlakninom,predstavlja ograničavajuću kvalitetu i trebala bi biti uklonjena ili prvo popasena od stranegoveda (mlada i ukusnija paša trebala bi biti prvo popasena od strane jelena, a tek onda odvelikih preživača).

Unos hranjivih tvari iz paše uvjetovan je ne samo kvalitetom biljnog pokrovapašnjaka, već i količinom zelene mase kao i pokrivenosti snijegom. Unos hranjivih tvari natravnatoj paši značajno je uvjetovan sa prinosom zelene mase po hektaru. U vapiti jelenaunos hrane na prinosu od 850 kg/ha pašnjaka reduciran je za 50% (Hudson i Watkins, 1986).Stoga, preporuka je da se za jelene tijekom perioda naglog rasta osigura paša koja predviđanajmanje 1200 kg/ha ili visinu trave oko 10 - 15 cm.

Iako je kvalitetna paša glavni izvor hranjivih tvari za jelene, ona nije dovoljna zapodmirenje svih potreba u pojedinim fazama života. Stoga, radi očuvanja zdravlja ipoboljšanja proizvodnih rezultata stada neophodna je dopunska hranidba (prihrana). Osimnadopunjavanja sezonskih deficijencija paše prihrana posredno utječe i na kapacitetiskorištavanja pašnjaka (veći broj životinja), te olakšava privikavanje i manipuliranje saživotinjama. Iz posljednjeg razloga poželjno je da tijekom cijele godine bude ponuđenamanja količina zrnevlja ili peletirane hrane.

Količina i sastav dopunskih obroka uvjetovani su nedostacima u krmivima s paše.Iako su potrebe životinja za energijom i proteinima uglavnom poznate, količina unešenapašom može biti vrlo grubo određena, jer životinje mogu uravnotežiti lošu kvalitetu i uvjetepaše napasivanjem na mjestima s boljom pašom ili produženim vremenom napasivanja.Također, jaka suplementacija sa ukusnom hranom smanjuje ovisnost o pašnom bilju (Kozak isur., 1994).

Nedostaci u paši mogu biti nadopunjeni različitim uobičajenim krmivima, iako jepažnja za kvalitetom i ukusnošću puno važnija negoli je to slučaj u krava. Što se tičevrijednosti ME za jelene u pojedinim krmivima, slične su onima zabilježenim u ovaca.

Kao dobri energetski izvori u prihrani koriste se dostupne žitarice. Prihranuobrocima visoke energetske vrijednosti (bogatim lako probavljivim ugljikohidratima) trebauvoditi postepeno kako bi se izbjegle probavne poremetnje koje mogu nastati uslijed naglogprelaska na veće količine koncentrirane hrane. Najčešće se u tom slučaju javlja acidoza kojamože dovesti i do uginuća. Od žitarica se najčešće koristi zob, jer je dobre energetskevrijednosti, a zbog veće koncentracije sirove vlaknine rijetko se pojavljuju problemi saprejedavanjem i prilagođavanjem životinja na obroke temeljene na zobi. Iako je iskoristivostbolja sa lomljenim zrnom, cijelo zrno se najčešće nalazi u upotrebi. Ječam i kukuruz takođermoraju biti korišteni sa oprezom kako bi se izbjeglo početno prejedavanje.

Različita se krmiva koriste kao izvori bjelančevina, ali ipak najčešće su u upotrebibrašno dehidrirane lucerne i uljane sačme (najčešće sojina). Pokazalo se da su jeleniosjetljiviji na kvalitetu bjelančevina u odnosu na druge preživače. U prvoj godini života,jeleni su zadovoljeni za razinom proteina do 16%. Ostale kategorije životinja trebale biprimati tu razinu samo u proljeće i rano ljeto kada su njihovi zahtjevi najveći. Zimskeuzdržne potrebe odraslih na bjelančevinama potpuno su zadovoljene u količini 8 - 12%, nopotrebno je obratiti pažnju na ukusnost obroka. Potrebe na bjelančevinama su više manjepotpunije definirane negoli energetske potrebe, pa skupi bjelančevinasti koncentrati mogubiti racionalnije korišteni u hranidbi jelena. Također, prekomjerna konzumacija proteina odstrane jelena može dovesti do ulceracija prepucija.

Dopunsku hranidbu moguće je provesti i krmnim smjesama, po mogućnostipeletiranim. Iako prikladna, peletirana hrana može biti skupa, loše iskorištena, te može voditiprekomjernom debljanju košuta što se negativno odražava na teljenje i laktaciju. To sedešava obično za vrijeme oštrih zima kada životinje stoje oko hranilica i previše se utove nakoncentriranim obrocima (Kozak i sur., 1994). Stoga, velik broj uzgajivača jelena koristisjenaže livadnih trava i leguminoza, mineraliziranu sol, te cijelo zrno zobi, kao prihranuzimskih obroka za odrasle životinje. Primjer krmne smjese naveden je u tablici 5.

Kemijski sastav naveden u tablici 6. je okviran i koristi se za pripremanje krmnihsmjesa kojima se hrane lopatari, ali i neke druge vrste jelena u Forestry Farm Zoo -Saskatoon (Smits i Haigh, 1990).

U tablici 7. navedene su potrebe na hranjivim tvarima u kanadskog jelena. Iako nijeprisutan na našim područjima, vrijednosti u tablici ilustriraju različitosti potreba u pojedinimfazama života i produktivnosti.

Potrebno je napomenuti da su podaci navedeni u ovom kratkom preglednom radupreuzeti iz strane literature i predstavljaju samo okvirne vrijednosti koje nam mogu pomoći uboljem razumijevanju specifičnosti hranidbe jelena. Te su vrijednosti specifične i vezane sukako uz pojedinu vrstu jelena, tako i uz klimatske karakteristike (dostupnost i kvalitetakrmiva) različitih podneblja u kojima su navedena istraživanja provedena.

Kako se i u našoj zemlji javlja sve veći broj uzgajivača jelena, nameće se potreba zapokretanjem više serija istraživanja kojima bi bio cilj pomoći našim uzgajivačima uodržavanju zdravlja i povećavanju produktivnosti stada u našim klimatskim uvjetima. Ta biistraživanja trebala biti u vrlo širokom rasponu od utvrđivanja potreba na hranjivim tvarimaživotinja koje su u nas najprisutnije u uzgojima (jelen obični, ali i lopatar), pa do utvrđivanjakvalitete pašnjaka i mjera za njihovo poboljšanje.

LITERATURA:

• Adam, J.L. (1988): Growth. Progressive Fallow Farming. (Ed. Allen and Asher),
  Ruakura, New Zealand, 51.
• Bartoš L., J., Šiler (1993): Game farming in Europe. Proceedings of the FAO technical
  consultation. (Nitra, Slovakia, 14-17 September 1993), 23-48.
• Domingue B.M.F., D.W. Dellow, P.R. Wilson, T.N. Barry (1991): Comparative digestion
  in deer, goats and sheep. New Zealand Journal of Agricultural Research 34, 45-53.
• Fennessy P.F., G.H., Moore, I.D. Corson (1981): Energy requirements of red deer.
  Proceedings of the New Zealand Society of Animal Production 41, 167-173.
• Friedel, B.A., R.J., Hudson (1994): Productivity of farmed wapiti in Alberta (Cervus elaphus canadensis). Canadian Journal of Animal Science 74, 297-303.
• Haigh J.C., R.J., Hudson (1993): Farming wapiti and red deer. Mosby, St. Luis, 369.
• Hofmann, R.R. (1989): Evolutionary steps of ecophysiological adaptation and diversification of ruminants: a comparative view of their digestive system.
Oecologia 78, 443-457.
• Hudson R.J., W.G., Watkins (1986): Foraging rates of wapiti on green and cured pastures. Canadian Journal of Zoology 64, 1705-1708.
• Hudson R.J., J.Z., Adamczewski (1990): Effect of supplementing summer ranges on lactation and growth of wapiti (Cervus elaphus). Canadian Journal of Animal Science 70, 551-560.
• Hudson, R.J. (1993): Intrenational deer industry. ARRC International Symposiun, 4: 9-21.
• Kozak, H.M., R.J., Hudson, L.A., Renecker (1994): Effects of supplemental winter feeding on performance and foraging behavior of wapiti. Rangelands 16, 153-156.
• Lincoln, G.A. (1985): Seasonal breeding in deer. Biology of Deer Production (Editors: Fennessy and Drew). Royal Society of New Zealand, Wellington, 165-179.
• Milne J.A., A.S.I., Loudon, A.M., Sibbald, J.D., Curlewis, A.S., McNeilly (1990): Effects of melatonin and a dopamine agonist and antagonist on seasonal changes in voluntary intake, reproductive activity and plasma concentrations of prolactin and triiodothyronine in red deer hinds. Journal of Endocrinology 125, 241-250.
• Parker K.L., C.T., Robbins (1985): Thermoregulation in mule deer and elk. Canadian Journal of Zoology 62, 1409-1422.
• Ryg M., E., Jacobsen (1982): Effect of thyroid hormone and prolactin on food intake and weight change in young male reindeer (Rangifer tarandus tarandus). Canadian Journal of Zoology 60, 1562-1567.
• Ryg, M. (1986): Physiological control of growth, reproduction and lactation in deer. Rangifer Special Issue 1, 261-266.
• Sibbald A.M., J.A., Milne (1993): Physical characteristics of the alimentary tract in relation to seasonal changes in voluntary food intake by the red deer (Cervus elaphus). Journal of Agricultural Science, Cambridge 120, 99-120.
• Smits, J.E.G., J.C., Haigh (1990): Specialized Livestock-Game Farming Practice: Notes for the Fallow Farmer. University of Saskatchewan.
• Suttie J.M., P.F., Fennessy, B.A., VeenVliet, R.P., Littlejohn, M.W., Fisher, I.D., Carson, R.E., Labes (1987): Energy nutrition of young red deer (Cervus elaphus) hinds and a comparison with young stags. Proceedings of the New Zealand Society of Animal Production 47, 111-114.