Ta šarolikost sudske prakse ozbiljan je problem glede pravne sigurnosti ovlaštenika prava lova, kojih je u Republici Hrvatskoj više od 1300. Da je tomu tako, primjera radi, citirat ćemo dvije presude.
Prva dosljedno, ispravno i u cijelosti akceptira odredbe Zakona o lovstvu, Zakona o cestama i Zakona o obveznim odnosima, a to je presuda Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u, Virovitici donesena dana 13. listopada 2011. godine pod poslovnim brojem Gž 1316/2011. Tom presudom utvrđena je neosporna odgovornost Hrvatskih cesta za štetu koja nastane u srazu motornog vozila i divljači, poglavito ako Hrvatske ceste ili Županijske ceste nisu na traženje lovoovlaštenika postavile prometni znak opasnosti od divljači na cestama. U tom positupku, dakle, ovlaštenik prava lova oslobođen je odgovornosti za nastalu štetu.
S drage pak strane, suprotno stajalište zauzeo je Općinski sud u Splitu u predmetu P 3352/10 odbivši tužbeni zahtjev u odnosu na Županijsku upravio za ceste Split držeći da ne postoji njihova odgovornost za ncistalu štetu jer je divljač sama po sebi opasna te da njezin vlasnik suglasno članku 1064. Zakona o obveznim odnosima mora odgovarati za štetu koj a je nastala u sudaru motornog vozila s divljači. Analizirajući presude i ostalih sudova điiljem Hrvatske, uočit ćemo da su presude za gotovo identična, činjenična stanja dijametralno suprotne te da sudovi više-manje ignoriraju odredbe Zakona o lovstvu, Zakona o cestama te im je dovoljna činjenica da se radi o divljači pa primjenom članka 1064. Zakona o obveznim odnosima utvrđuju obvezu ovlaštenika prava lova na naknadu štete. Štoviše, pri tome ne prihvaćaju ni načelo odgovornosti vozača koji je upravljao motornim vozilom neprilagođenom brzinom, ne uvažavaju stajališta sudskih vještaka za cestovni promet, čije je mišjenje i te kako pravno relevantno, jer ti vještaci jedini imaju stručna znanja, vještine i iskustvo da egzaktno utvrde bi li do sraza s divljači došlo da su vozači poštovali prometne znakove glede ograničenja brzine i prometne znakove „divljač na cesti“.
Kako se radi o sve skupljim tipovima motornih vozila, i visina štete koja nastane zbog udara motornog vozila u divljač premašuje desetke tisuća kuna, koji iznosi čine ogroman teret poglavito za lovačke udruge kao ovlaštenike prava lova.
Polica osiguranja od štete koja nastane udarom motornog vozila u divljač samo je djelomično rješenje, jer osiguravajuća društva ne nadoknađuju ukupnu štetu, nego samo štetu do visine koja je ugovorena i za koju je plaćena premija.
Kako postupci za naknadu štete traju od tri do deset godina, osim glavnice ovlaštenici prava lova dužni su platiti i zatezne kamate te troškove parničnog postupka, što ih vodi prema likvidaciji lovačke udruge odnosno njezinom stečaju. Vrhovni sud trebao bi i morao, polazeći od važećih zakona Republike Hrvatske, donijeti okvirna stajališta glede naknade štete koja nastane udarom motornog vozila u divljač kako bi se osigurala jednakopravnost svih ovlaštenika prava lova i sudionika u cestovnom prometu.
Objavljeno i u Glas lova i ribolova listopad/2013, Autor: Mladan Vidović, mag. iur.
