Nepoznavanje ili bar blaže nerazumijevanje odredaba Zakona o lovstvu i podzakonskih akata donesenih od stra­ne resornog ministra na te­melju ovlaštenja po tom istom Zakonu dovodi do tragiko­mičnih situacija kod pojedi­nih lovoovlaštenika (poglavi­to ako je riječ o lovačkim udrugama).

Nije mali broj lovoovlaštenika koji smatraju da je lovočuvar službena osoba te da verbalni ili tvorni napad na tu osobu sadrži u sebi bića i elemente kaznenog djela napada na službenu osobu ili ometanja službene osobe u vršenju služ­bene radnje, pa nadležna državna odvjetništva moraju, a to i čine, odbaciti takvu kaz­nenu prijavu.

U želji da pomognemo tim i takvim ovlaštenicima prava lova upozoravamo ih na defi­niciju iz članka 2. st. 1. točka 25. Zakona o lovstvu koji ka­že: lovočuvar je osoba koja ima lovački i lovočuvatski ispit, ko­ja čuva lovište i obavlja druge poslove na uzgoju, zaštiti, lovu i korištenju divljači i njezinih dijelova, a sve suglasno odredbi članka 58. istog Zakona i to na te­melju ugovornog odnosa iz­među ovlaštenika prava lova i lovočuvara.

Dakle, lovočuvar nije i ne mo­že biti službena osoba već je ovlaštena osoba za pojedino konkretno lovište. Povijesno gledajući, Hrvatska je u svojim prvim zakonima p lovu odnosno lovstvu iz 1870. i 1893. lovočuvare smatrala „službenim osobama", no na žalost ili na sreću danas to nije tako.

Zagovornici ideje da se lovo­čuvar zakonom predvidi i ut­vrdi kao službena osoba svoje uporište nalaze u činjenici da je divljač u lovištima vlasniš­tvo Republike Hrvatske, od­nosno javno dobro od poseb­nog interesa za Republiku Hrvatsku te da uživa njezinu posebbnu zaštitu.

Kada bi se stajalište prihvatilo, tada bi lovočuvari morali biti u susta­vu javne vlasti te bi bili primani u službu i postavljeni argumenti javnog natječaja, a nikako na temelju privatno pravnih ugo­vora kao što je to sada. Zagovornici te ideje smatraju da bi u tom slučaju lovočuvar imao veći autoritet te ne bi bio ovisan o nalozima i uputama ovlaštenika prava lova od ko­jeg danas de facto ovisi jer ga on plaća, odnosno nadoknađuje mu dio troškova, a sami lovočuvari u tim i takvim okolnostima imali bi višu za­konsku zaštitu.

Ta ideja zasigurno zaslužuje pozornost više od tisuću hr­vatskih lovozakupnika ili koncesionara prava lova s jedne strane, a s druge strane minis­tarstva koja su zadužena ne samo za lovstvo nego prije svega za zaštitu prirode.

Autor: Mladan Vidović, mr. iur.
Objavljeno i u: Glas lova i ribolova, ožujak 2013