Na temelju zapažanja pastira koji čuvaju sit­nu i krupnu stoku kao i ovlaštenika prava lova na po­dručju Republike Hrvatske došlo je do povećanja broja jedinki strogo zaštićene divlje svojte - vuka (Canis lupus), a što se ujedno i manifestira na šteti koju ta zvijer čini na domaćim životinjama.

Vlasnici krupne i sitne stoke postupajući sukladno Pravilni­ku o postupku sprječavanja i nadoknade štete od životinja strogo zaštićenih divljih svojti (Narodne novine 158/09), a čije su odredbe još uvijek na pravnoj snazi na temelju Za­kona o zaštiti prirode (Narod­ne novine 80/13) uredno, savjesno i odgovorno prijavljuju štete, štete se utvrđuju i proc­jenjuju od ovlaštenih vještaka koje je imenovalo Ministar­stvo zaštite prirode i okoliša, ali na žalost vrlo rijetki uspije­vaju da im se štete i nadokna­de pa makar i u simboličnim iznosima.

Koliko su vlasnici stoke (pasti­ri) u neravnopravnom položa­ju u odnosu na državnu biro­kraciju dovoljno je samo citi­rati dio članka 3. spomenutog Pravilnika koji kaže da se kriteriji za utvrđivanje nadok­nade štete objavljuju na inter­netskoj stranici resornog mi­nistarstva. Dakle, ministar se stavlja iz­nad Zakona o obveznim od­nosima, ministarstvo preuzi­ma ulogu Sabora Republike Hrvatske i izvrgava ruglu na­čelo pravednosti u postupku nadoknade štete.

Opće poznata je činjenica ko­ju ne treba dokazivati da je stupanj informatičkog obrazo­vanja naših pastira i vlasnika sitne i krupne stoke nažalost na niskoj razini te da se njih vrlo malo zna i može koristiti informatičkim sustavom pa samim tim nisu im dostupne ni informacije na internetskim stranicama ministarstva.

Ti kriteriji dakle, nemaju svoje uporište u zakonima Republi­ke Hrvatske već su oni rezul­tat subjektivne procjene dr­žavnih birokrata. Kada su u pitanju vještaci ovlašteni za utvrđivanje i procjenu štete od životinja strogo zaštićenih divljih svojti, njihovu evidenciju, adrese prebivališta i kontakt telefone vodi ministarstvo, a popis se također nalazi na internetskoj stranici ministarstva, što tako­đer znatno otežava vlasnicima stoke da s njima stupe u kontakt jer je rok u kojem se šteta može prijaviti veoma kratak.

Kada zaštićene velike zvijeri počine štetu na divljači valja naglasiti da se ista ne nadok­nađuje pa tako ovlaštenici prava lova ostaju prikraćeni i više nego vlasnici domaće sto­ke. Koliko je državna administra­cija neosjetljiva na štetu koju trpe stočari ilustrira i činjenica da su oni čak dužni čuvati ostatke domaće stoke (strvi­nu) koji su ostali nakon „vučje gozbe“.

Nitko tko je ekološki osviješ­ten ne želi da se uništi vučja populacija niti bi želio da se u praksi realizira knjiga Tama­njenje vukova od mr. Antuna Šooša, ali isto tako još manje bi željeli i smjeli dopus­titi da se vučja populacija hrani mukom seljaka i stočara bez nadoknade. Ne može se dati zaštiti vuka veći značaj i prioritet od zašti­te seljaka i stočara. To pravo na nadoknadu štete mora biti potpuno i stvarno a ne samo na razini simbolike i teorijsko-pravne mogućnosti.

Nitko tko je ekološki osviješten ne želi da se uništi vučja populacija, ali isto tako još manje bi željeli i smjeli dopustiti da se vučja populacija hrani mukom seljaka i stočara bez naknade. Ne može se dati zaštiti vuka veći značaj i prioritet od zaštite seljaka i stočara!

objavljeno: Glas lova i ribolova, siječanj 2014

Mladan VIDOVIĆ, dipl. iur.