Analizirajući sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, a glede odgovornosti za štetu koju na poljoprivrednim kulturama počini divljač te štetu nastalu zbog istrčavanja i prelaska divljači preko javnih cesta u srazu s motornim vozilom može se zaključiti kako se u tim parničnim postupcima kao tuženik izuzetno rijetko javlja tvrtka Hrvatske šume d.o.o. iako ta tvrtka gospodari hrvatskim šumama, šumskim zemljištem i šumskim proizvodima među koje proizvode u smislu čl. 5. st. 1. točka 27. Zakona o šumama (Narodne novine 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12) izričito stoji da su divljač i ostale životinjske vrste koje žive u šumi šumski proizvod.

Ako tu zakonsku odredbu stavimo u kontekst odredaba članaka 1046., 1063., 1064 te 1067. Zakona o obveznim odnosima onda bi bilo logično da tvrtka Hrvatske šume d.o.o. odgovara i za štetu koju počini divljač kojom ona na temelju Zakona o šumama (članak 5.) gospodari - jer je to njen proizvod. Kako Zakon o šumama izričito propisuje da je divljač šumski proizvod onda, osim Hrvatskih šuma d.o.o. koje gospodare hrvatskim šumama i zemljištem, prema načelu objektivne odgovornosti za štetu od divljači i drugih životinskih vrsta koje obitavaju u šumama i koje su šumski proizvodi moraju i trebaju odgovarati i vlasnici privatnih šuma.

Oštećenici u pravilu ne utužuju Hrvatske šume d.o.o. koje gospodare državnim šumskim zemljištem i šumama ni vlasnike privatnih šuma iako bi to trebali učiniti bez obzira na to je li na tom šumskom zemljištu i šumama ustanovljeno bilo državno ili zajedničko lovište i to upravo na temelju Zakona o šumama.

Na žalost, sudovi prihvaćaju pasivnu legitimaciju na strani ovlaštenika prava lova najčešće odnosno dioničkih društava i društva s ograničenom odgovornošću koja gospodare pojedinim javnim cestama u slučajevima kada je došlo do sraza između motornog vozila i divljači. Ne mogu zakonom propisati čije divljač šumski proizvod, a s druge strane odgovornost štetu koju počini ta divljač prebaciti na ovlaštenika prava lova.

Neusklađenost i nedosljednost zakonskih propisa u Republici Hrvatskoj postala je praksa i stalnost, a ne izuzetak. Zakon o šumama, Zakon o lov­stvu, Zakon o sigurnosti prome­ta na cestama i Zakon o cestama nisu usklađeni, a cijenu njihove međusobne neusklađenosti i su­protnosti s Ustavom Republike Hrvatske snose i plaćaju lovoovlaštenici koji su i financijski i materijalno u najnepovoljnijem položaju od ostalih subjekata o kojima je naprijed bilo riječi.

Kako je u tijeku donošenje no­vih zakonskih propisa iz područ­ja lovstva, šumarstva nužno bi bilo da se i segment koji se odnosi na divljač regulira na način koji će osigurati maksi­malnu zaštitu divljači kao dijela prirodnog javnog dobra Repu­blike Hrvatske od njenog poseb­nog interesa s jedne strane te jasno definirati i odgovornost za štetu koja nastaje od te divljači bilo na poljoprivrednim kultu­rama i zemljištu, bilo na šuma­ma, voćnjacima i si. te glede štete koja nastane u srazu izme­đu divljači i motornog vozila imajući u vidu da je sudska praksa zauzela stajalište da je i motorno vozilo i divljač pod određenim okolnostima opasna stvar.

Pri tome se moraju jasno defini­rati i prava i obveze vlasnika poljoprivrednog i šumskog ze­mljišta te društva koja gospoda­re javnim cestama. Sagledavajući praksu sudova os­talih članica Europske unije, prije svega Slovenije, vrijedno je istaknuti da je Vrhovni sud Re­publike Slovenije zauzeo staja­lište da se s divljim životinjskim svojtama ne može upravljati te da tu činjenicu moraju i trebaju unaprijed uvažavati svi oni koji prema bilo kojoj osnovi dolaze u kontakt s tim divljim životinja­ma (divljači) jer moraju preuzeti rizik nastanka štete koji može nastupiti u takvim okolnostima kada se zalazi u prirodna staniš­ta tih divljih svojti.

Nužno će dakle biti da i unutar hrvatskog pravnog poretka do­đe do preispitivanja određenih pravnih rješenja kako od zako­nodavca tako i od sudbene vlasti kada je u pitanju šteta od divljači i šteta na divljači.

Glas lova i ribolova, siječanj 2014

Mladan VIDOVIĆ, dipl. iur.